Šta se dešava kada potiskujemo nagone

Piše : Helena Rosandić, psihoterapeut-dr psiholoških nauka

...” Dok se tuširam brojim, danas je 23. april, potrebno je tokom tuširanja da sunđerom protrljam tijelo 358 puta, 23 x 16. Nekada sam brojao broj dlačica četkice za zube, prije nego što krenem s jutarnjim pranjem zuba. Sada to ne radim, brojim samo koliko puta četkicom zamahnem u desno, pa na lijevo, koliko puta iščetkam gornje, pa donje zube, jezik. U jednom danu su reoni koje četkam u ustima isti, ali se broj četkanja iz dana u dan konstantno mijenja. Danas će to biti 23 puta u svaku stranu. Prije brisanja tijela peškirom sačekam određen broj minuta, dok presložim peškir. Smanjio sam minutažu ostajanja u kupatilu ujutru, ranije je to bilo dva i po sata, a sada je sat i po. Kada se pripremam da izađem iz kuće stanem ispred sata i tako stojim, nekada i po tri sata. Prije pet godina, sjećate se, žvakao sam svaki zalogaj pet puta, petog u mjesecu sam sipao gorivo, a u šest sati nisam htio ništa da radim. Pravio sam u hodu devet koraka, a na deseti poskakivao. Naučili ste me da se toga oslobodim. Ne idem više ni istom maršutom do grada, ne čistim sobu po dvanaest sati. Tu sam sve radio što ste mi rekli i uspjelo je. Sada me ovo ujutru zakuca i ostanem satima na jednom mjestu, a kada se osvijestim već je dva sata poslije podne... Ne mogu da počnem da radim, radio sam kao stražar neko vrijeme dok me nisu provalili. Stanem i „zakucam se“, i ne znam koliko vremena sam proveo stojeći. Šef je to primijetio i zamolio me je da ne dolazim više..“

Šta se dešava kada potiskujemo nagone

Muškarac opisan u prethodnom dijelu članka izaziva kod ljudi s kojima stupa u kontakt doživljaj da je on čudak, shizofrenik. Da li ga drugi percipiraju na taj način s razlogom, vjerujem da da. Tako on njima izgleda. Izmišljena osoba koju u ovom članku pokušavam predstaviti kao izolovan slučaj je u djetinstvu ispoljavala svoju nesigurnost i intorvertiranost. Odrastajuću uz agresivnog, zahtjevnog, otvoreno odbacujućeg oca, i uz majku koja je trpjela oca kako bi zaštitila sina, on je počeo da pred sobom postavlja zadatke samosavlađivanja. S dvanaest godina je sam otišao na plažu i tamo proveo deset dana, pokušavajući da provjeri nivo svoje izdržljivosti, istrajavajući da tokom dana pojede svega zalogaj hrane i gutljaj vode.

Na pitanje šta je on trebalo da pobjeđuje, od čega se već tada počeo osjećati ugroženo pa je „morao“ sebe iscrpljivati glađu i žeđu i raditi teške tjelesne vježbe i psihološka iscrpljivanja, nudimo neke odgovore.

Kada prizovemo psihoanalitiču teoriju u pomoć, s namjerom da potpunije razumijemo osobu koja pati, ona nas navede na samo jedan odgovor koji proizilazi iz njene teorije i prakse. Mladog čovjeka o kome pišem progone seksualni i agresivni nagoni. Nagoni su ti koji dominantno plaše u periodu adolescencije i tjeraju induviduu da ih realizuje ili savlađuje, potiskuje, utišava, strahujući da nagonski dio ne prevlada njegovim životom. Kada nešto potiskujemo i ne praznimo, kao i kada balon naduvavamo, u jednom momentu prekoračimo njegovu zapreminu i on pukne. Tako i psiha počne da se brani, te kao prasak nastupa ispoljavanje simptoma. Simptomi nagovještavaju razvoj neke psihičke bolesti.

Šta reći o simptomima prinude, koji osobe poput muškarca koga opisujemo sputavaju cijeli život. Psihoterapeuti koji se ozbiljno bave psihoterapijom znaju da sva uporna simptomatska ispoljavanja straha, prisile, tuge, svoj korijen imaju u poznatoj ili neprepoznatoj životnoj traumi prisutnoj još u ranom djetinjstvu. Čujem riječi osoba koje imaju prisile koje ukazuju na odrastanje uz malo povjerenja u sebe. Neki ističu prisutan strah od bliskih članova porodice, nerijetko strah od oca, opisujući njegove grubosti, zapamćene batine. Strah da će otac povrijediti majku, nekada i prisutan strah da će je ubiti. Dijete koje odrasta u navedenim traumatski uslovima osjeti mržnju prema roditelju, agresoru, pomisli da bi želio njegovu smrt, neko od djece stasa, ojača, pa iskusi i fizičko uzvraćanje. Osjećanje mržnje, bilo ono latentno ili manifestno, kasnije bude preoblikovano u dugonosivo osjećanje krivice. Ovo osjećanje krivice, nesvjesno proizvodi asketski ideal življenja, kao prećutnu kaznu zbog svog lošeg ponašanja i nedopustivog osjećanja prema nekom „ko te hrani i pod čijim krovom živiš“, prema nekom „ko ti je roditelj, ko te je rodio i ko te može ubiti“. Zbog svojih loših misli i postupka, mora se trpjeti kazna i živjeti spartanski, vježbati, izazivati sebe i provjeravati nivo svoje izdržljivosti.

Šta predstavljaju uporni simptomi prilsile koji prate neke pojedince?

Uslijed upornog mehanizma odbrane, potiskivanja, prvobitna seksualna i agresivna ispoljavanja bivaju preoblikovana u simptome prinude, na objekte naizgled prihvatljive za takva pražnjenja. Osobe sa prisilnom simptomatologijom pate, a neuspjela sublimacija nagona pojačava patnju.

Helena Rosandić
Helena Rosandić
Psihoterapeut - dr psiholoških nauka

Psihološki centar ABC

+382 68 741-923

Ostale Helenine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/helena-rosandic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.