Muškarac opisan u prethodnom dijelu članka izaziva kod ljudi s kojima stupa u kontakt doživljaj da je on čudak, shizofrenik. Da li ga drugi percipiraju na taj način s razlogom, vjerujem da da. Tako on njima izgleda. Izmišljena osoba koju u ovom članku pokušavam predstaviti kao izolovan slučaj je u djetinstvu ispoljavala svoju nesigurnost i intorvertiranost. Odrastajuću uz agresivnog, zahtjevnog, otvoreno odbacujućeg oca, i uz majku koja je trpjela oca kako bi zaštitila sina, on je počeo da pred sobom postavlja zadatke samosavlađivanja. S dvanaest godina je sam otišao na plažu i tamo proveo deset dana, pokušavajući da provjeri nivo svoje izdržljivosti, istrajavajući da tokom dana pojede svega zalogaj hrane i gutljaj vode.

Na pitanje šta je on trebalo da pobjeđuje, od čega se već tada počeo osjećati ugroženo pa je „morao“ sebe iscrpljivati glađu i žeđu i raditi teške tjelesne vježbe i psihološka iscrpljivanja, nudimo neke odgovore.

Kada prizovemo psihoanalitiču teoriju u pomoć, s namjerom da potpunije razumijemo osobu koja pati, ona nas navede na samo jedan odgovor koji proizilazi iz njene teorije i prakse. Mladog čovjeka o kome pišem progone seksualni i agresivni nagoni. Nagoni su ti koji dominantno plaše u periodu adolescencije i tjeraju induviduu da ih realizuje ili savlađuje, potiskuje, utišava, strahujući da nagonski dio ne prevlada njegovim životom. Kada nešto potiskujemo i ne praznimo, kao i kada balon naduvavamo, u jednom momentu prekoračimo njegovu zapreminu i on pukne. Tako i psiha počne da se brani, te kao prasak nastupa ispoljavanje simptoma. Simptomi nagovještavaju razvoj neke psihičke bolesti.

Šta reći o simptomima prinude, koji osobe poput muškarca koga opisujemo sputavaju cijeli život. Psihoterapeuti koji se ozbiljno bave psihoterapijom znaju da sva uporna simptomatska ispoljavanja straha, prisile, tuge, svoj korijen imaju u poznatoj ili neprepoznatoj životnoj traumi prisutnoj još u ranom djetinjstvu. Čujem riječi osoba koje imaju prisile koje ukazuju na odrastanje uz malo povjerenja u sebe. Neki ističu prisutan strah od bliskih članova porodice, nerijetko strah od oca, opisujući njegove grubosti, zapamćene batine. Strah da će otac povrijediti majku, nekada i prisutan strah da će je ubiti. Dijete koje odrasta u navedenim traumatski uslovima osjeti mržnju prema roditelju, agresoru, pomisli da bi želio njegovu smrt, neko od djece stasa, ojača, pa iskusi i fizičko uzvraćanje. Osjećanje mržnje, bilo ono latentno ili manifestno, kasnije bude preoblikovano u dugonosivo osjećanje krivice. Ovo osjećanje krivice, nesvjesno proizvodi asketski ideal življenja, kao prećutnu kaznu zbog svog lošeg ponašanja i nedopustivog osjećanja prema nekom „ko te hrani i pod čijim krovom živiš“, prema nekom „ko ti je roditelj, ko te je rodio i ko te može ubiti“. Zbog svojih loših misli i postupka, mora se trpjeti kazna i živjeti spartanski, vježbati, izazivati sebe i provjeravati nivo svoje izdržljivosti.

Šta predstavljaju uporni simptomi prilsile koji prate neke pojedince?

Uslijed upornog mehanizma odbrane, potiskivanja, prvobitna seksualna i agresivna ispoljavanja bivaju preoblikovana u simptome prinude, na objekte naizgled prihvatljive za takva pražnjenja. Osobe sa prisilnom simptomatologijom pate, a neuspjela sublimacija nagona pojačava patnju.