Ušla je u sobu i sjela na mjesto koje je još od ranije odabrala za sebe. Sjedi pravo, izgleda viša nego što jeste, obučena je u tamnu odjeću, kratko podšišana. U prethodnom razgovoru mi je ispričala da se uvijek više družila sa dječacima, sa mužem se družila godinama prije nego što su počeli da se zabavljaju. Pitam je kako je? Kaže da je dobro, ali da je razmišljala da javi da neće doći, jer se nije osjećala dobro.  Pitala sam je šta obično radi kada se ne osjeća dobro. Dobila sam odgovor da se najčešće povuče u sobu, dok ne prođe. “Traje nekada i danima, ali ne želim da drugi primijete da se ne osjećam dobro.” Na ponovljeno pitanje o njenom današnjem stanju je zastala, nasmiješila se i rekla: “Pa već sam Vam odgovorila, osjećam se bolje.” Duže sam je posmatrala nego što to praktikujem. Osjećala se njena neprijatnost. “Pa dobro, na čemu ćemo nas dvije da radimo kada se vi dobro osjećate?” Gledala me je zbunjeno. Nastavila sam: “Pitam se kako ste Vi postali ovakvi kakvi danas jeste?” Kisjelo se osmjehnula: “Rođena sam kao treća kćerka od sedmoro djece mojih roditelja. Nikada se nisam žalila. Od majke su mi se urezale riječi da ne smijem da se žalim. Žaliti se je slabost koju ne smijem pokazati drugima. Možda sam sebe doživljavala u porodici kao višak, smatrajući da ako tražim pomoć predstavljam teret, što ujedno predstavlja opasnost za odbijanje i neprihvatanje.” Strpljivo sam nastavila: “ Vi ste ovdje zbog toga što Vam je potrebna pomoć, a ne tražite je? Kako bi se osjećali kada bi se požalili i rekli mi šta Vam je teško?” “Grozno, to bi značilo da sam slabić i nesposobna”. “Slabić i nesposobna”, ponovila sam. Nastavila je: “Imam doživljaj kao da prosim". Na pitanja kako očekuje da će drugi ljudi reagovati na njene žalbe, kako ću ja reagovati kojoj je posao da budem tu i čujem kada se druga osoba ne osjeća dobro, da brinem o njoj. Nisam dobila odgovor, samo je nastavila da priča o gubicima koje je doživjela, smrti roditelja, brata, gubitku djeteta i nakon toga nemogućnosti da se opet ostvari kao majka.

“Zašto ste Vi ovdje?”, pitala sam. Dobila sam odgovor da je ona tu jer u posljednje vrijeme ne može da umiri ruke koje tresu, a doktori su rekli da je simptomatologija, psihološki uslovljena. Na pitanje šta radi kada joj ruke tresu, odgovorila je da se zagleda u njih i pokušava da ih umiri.  Tada se takođe povlači u svoju sobu kako bi izbjegla da je neko vidi. U toj situaciji ne razmišlja o onim bliskim koji su umrli. Sklupča se i zamišlja da je u očevom krilu. Tada sam osjetila da se distanca između nas dvije smanjila. Zaplakala je i rekla da ona neće da umre. Neću da moj muž pati kao što sam ja patila. Zajedno smo tada bile na pragu otvaranja jednog vječitog pitanja, straha od smrti i ujedno razumijevanja na sve moguće načine onog što nas brani od suočavanja sa njom. Interpretirale smo zajedno. Žalba je strah od smrti. Ako se žalimo, to može biti pokazatelj da smo joj popustili, da nas je savladala. Pokušavala je ova ponosna žena i dalje da razmišlja i da brani svoj stav, rekavši da se ona ne plaši smrti, već boli, a onda se nasmiješila i rekla: “Vi ste u pravu. Nakon smrti roditelja, sanjala sam dvije godine isti san, da me oni dozivaju da dođem. Godinu dana nisam htjela da odem u roditeljsku kuću. Otišla sam tek kada su njegov auto prodali.”

Podijelila sam sa njom i dijelim sa svima vama, svi mi sa sobom nosimo taj strah, pokušavajući na razne načine da mu doskočimo. Za neke rađanje djece štiti od prolaznosti, stvaranje umjetničkog djela, predanost poslu i mnogi drugi manevri kojima pribjegavamo. Nosimo u sebi vukove koji zavijaju, ali kada naviknemo na njihov zvuk u nama, kada ih prihvatimo, tada imamo šansu za mudrost, zadovoljstvo i mir.

Prihvatite svoje slabosti. One nas čine ljudima.