Mi, poslije

Piše : Snežana Dakić Tomanović

O čemu bi se mislilo i pričalo u predivnom maju? Nećemo valjda o velikom spremanju kuće ili  o pripremama za ljeto. O prvome je besmisleno, o drugome rano. Maj je mjesec polumatura, matura i njihovih godišnjica. I  sve je u znaku satena i čipke, nove frizure i dotjerane figure. Ove što su najmlađe, polumaturantkinje, žele da izgledaju kao maturantkinje, kad su već na pragu srednje škole, kao da su je završile. Maturantkinje teže da budu dive sa crvenog tepiha. I, ne treba im mnogo, u toj mladosti svaka je poput zvijezde sa velikog platna. E, ove što slave godišnjice, najviše žele da budu mlade, svakako mlađe nego što jesu, kao maturantkinje, kao nekad...        

Mi, poslije

Ovoga proljeća i ja sam bila maturantkinja. Pardon, ova što želi  da bude, ali ... Došlo je vrijeme da se  poslije dvadeset i pet godina, po prvi put, okupi moje društvo iz srednje škole.  Poslije četvrt vijeka u kojem smo promijenili i nazive države i njene granice, i dobili novu domovinu...poslije godina  koje su nosile ono što nismo željeli, a morali smo da izdržimo. Godina u kojima smo  naučili da su jedno i  heroji  i izdajice, da su pametni glupi, a glupi  uspješni, da znanje nije moć, nego sila vlada i caruje, a umu je preporuka san...I  kako očekivati, da poslije svih tih dugih godina, neko može izgledati kao maturant? Veseo i nasmijan, željan provoda, druženja, igre...No, onaj ko misli, taj i griješi.
Pred sami smiraj dana, dočekivali  smo  goste, naše drugarice i drugove, u iznajmljenom restoranu. Trudila sam se, priznajem da sam se baš trudila, da izgledam slično onoj nekadašnjoj djevojci .Iako u ovim godinama  znamo da je ljepota precijenjena stvar, ne bih voljela da me baš niko ne prepozna. To što sam u ovih dvadeset i pet ljeta, popila kaplje gorčine, neka...Trebalo je ličiti na mladost, na sebe, nekad davno.
I, počeli su da dolaze. Drugovi vršnjaci, četdesetotrogodišnjaci. Lagano su pristupale cure gospođe, ne skrivajući sreću i uzbuđenje zbog ponovnog susreta. Nekima je u umornim očima počivala i trema. Znam kako su žurile da sve obaveze završe na vrijeme, da ni od porodice ni od posla, ne uzmu nešto što ne bi smjelo. Da na uštrb svoga odmora i sna, svojom ženskom dovitljivošću, prigrabe minute za sebe, za veliko spremanje, matursko. Mi, gospođe, koje smo jedva čekale da izađemo iz srednje škole i uzmemo život u svoje ruke. Sad, ovoga varljivog proljeća, htjele smo sve, bar na čas, da budemo mlade i slobodne. Kao nekad, davno. I, koliko god da smo bile nesigurne kako ćemo se snaći kad se sretnemo sa onima sa kojima se nismo  dugo vidjeli, iščekivale smo susret  kao mala djeca, sa strepnjom i radošću.
I, eto, čim su pristigli prvi, nestala je trema. Bilo je onih koje nisam čak ni srela za sve ovo vrijeme. Jednog osamnastogodišnjaka zelenih očiju, zapamtila sam iz školskog hodnika. Došao je čovjek istih očiju, miran i sjedokos. Ličio je na oca onog mladića iz školskog hodnika. I ja sam, vjerovatno, njemu ličila na majku jedne djevojke hitrog pokreta i stidljivog pogleda, sa konjskim repom na glavi. Znam to, prepoznala  sam mu  u očima. Nekada najljepše djevojke u školi, sad su bile umorne dame sa već potrošenim životima. Opet, one druge, živahne kao dječaci, bile su svježe kao da se nisu primakle četrdesetim. One koje sam prepoznala, prepoznala sam po osmijehu.
Moja generacija zna da se smije. I igra. I veseli. Bili smo življi i aktivniji te večeri  na podijumu za igru, nego prije dvadest i pet godina,  na proslavi mature. Uz večeru smo, sažeto u pet rečenica, rezimirali život u proteklih četvrt  vijeka. Nemaštinu, selidbe,kreditna zaduženja, propale  brakove, diskuse i tumore,ostavili  smo  te večeri, ionako će nas čekati poslije žurke. Htjeli smo da se radujemo što smo tu, uglavnom svi, preživjeli i pobijedili nevolje. Lako smo se opustili, prepoznajući se međusobno, sjećanjem se vraćajući u neka stara, ljepša vremena. Nijesmo htjeli da biramo najljepše, krunu smo zaslužili svi...
Znam da su svi osjećali što i ja, bliskost, neopisivu bliskost sa svima, iako je toliko godina  za nama. Znam, jer smo poslije završetka muzičkog dijela, ostali da sjedimo za svojim stolovima, šaleći se na račun jednog vremena, jedne mladosti. Bili smo srećniji i opušteniji nego na maturi,  bez neizvjesnosti i snova, sa već stvorenom bazom za život.Te su mi  čarobne noći, svi  bili kao davno zaboravljena porodica, koja je dvadeset i pet godina čekala zagrljaj.
Već sjutradan smo se vratili svojim svjetovima. Bili smo opet četrdesetotrogodišnjaci koji žive ozbiljno, sa varkama i zamjerkama. Opet, do neke noći kad se uželimo da ponovo budemo maturanti.

Snežana Dakić Tomanović
Snežana Dakić Tomanović

Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic

O NAMA

Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)

PRATITE NAS NA

© 2011 zenasamja.me. Sva prava zadržana.