Ovakva ili slična ponašanja se srijeću i česta su ispoljavanja koja posmatraču sa strane nalikuju kao privatna stvar “sakupljača”. Poznajem ljude koji kupuju male automobile, kuća im je prepuna bušilica, neki drugi sakupljaju hemijske olovke, dok neke žene imaju obimnu kolekciju mašni za kosu, dječijih balskih haljinica itd. Takođe poznajem one čiji roditelji ispoljavaju isti sindrom, te se iz generacije na generaciju prenosi strah, a samim tim i potreba za nagomilavanjem.

Obilje stvari koje su za druge osobe čista besmislica, za osobe sa ovakvom sakupljačkom potrebom predstavljaju umirenje i doživljaj sigurnosti. Na taj način se preživljava i izdržava bojažljivost, nesigurnost, trpi se strah.

Psihologija zauzima perspektivu da je za ličnost i ponašanje induvidue u zrelom dobu  odgovorno iskustvo u ranom djetinjstvu. Djeca koja nisu u djetinjstvu imala dovoljno dostupnu majku, kojima je manjkao doživljaj sigurnosti i stabilnosti, u odraslom dobu manifestuju nedostatak samopouzdanja, često ispoljavajući odstupanja u prikladnom ispoljavanju agresivnih impulsa. Kod osoba koje razvijaju sakupljačku tendenciju, život bez kupovine za njih “umirujućih” predmeta, čime stvaraju pretjerane zalihe, gotovo da ne mogu zamisliti. Ključni problem je što te osobe teško trpe tenziju, napetost, anksioznost, kada iz nekog razloga ne mogu da kupe za njih važan predmet, ili ga pak bace ili neko drugi bez njihovog pristanka baci za njih važan predmet. Neki pojedinci sakupljaju stvari koje nemaju nikakvu upotrebnu vrijednost, te njihovi stanovi izgledaju kao prenatrpana skladišta, do te mjere da im stambeni prostor gubi svoju funkcionalnost.

Osobe sa sakupljačkim sindromom se srame da im gosti dolaze u kuću, jer zbog predmeta koje posjeduju kroz neke djelove stana je teško prolaziti. Poteškoće mogu biti do te mjere naglašene da ometaju funkcionisanje cjelokupne porodice.

Po nivou gradacije ispoljavanje sakupljačke tendencije je različito. U nekim kliničkim slikama sakupljačka tendencija se razvija u okviru kliničke slike shizofrenije, ili pak kao najčešće propratna pojava demencije. Osobe sa takvim problemima zapuštaju svoj fizički izglled, mjesecima se ne kupaju, žive u nehigijenskim uslovima, kompulzivno nagomilavajući smeće ili ostatke hrane. Istrajni su da se satima bave svojim “umirujućim predmetima”, zapostavljajući svakodnevnicu i gubeći orjentaciju u vremenu.

Sindrom sakupljanja dio je ospesivo-kompulzivnog poremećaja i ključna njegova odrednica je osjećanje anksioznosti. Takve osobe imaju strahove poput predosjećaja katastrofe u budućnosti, smrti bliskih članova porodice, zamišljanja velike gladi, suštinski, nesigurni su i nerijetko depresivni. Njihovim mislima dominira strah za svoju budućnost i umiruju se stvaranjem zaliha besmislenih predmeta. Kako oni verbalizuju, skladište te predmete za "Zlu ne trebalo”.

Tretman osoba koje pate od ovog sindroma, ako je riječ o opsesivno kompulzivnom poremećaju, podrazumjeva psihoterapijski tretman uz uključivanje saradnika iz porodice, po potrebi i medikamenata, dok je kod onih osoba kod kojih je sakupljačka tendencija dio kliničke slike koja se javlja u sklopu shizofrenije i demencije, neophodna je uključenost psihijatra.