Ključne karakteristike osoba sa problemom bulimije su opsesivno prejedanje povezano sa osjećanjem gubitka kontrole, koje biva praćeno osjećanjem krivice i kajanja. Dominira strah od debljine, koga prate konstantni pokušaji gubitka težine, podvrgavanje rigoroznim dijetama, praćeno povraćanjem i čišćenjem organizma.  Gubitak kontrole, psihološka patnja i metabolički poremećaj su povezani i mogu doprinijeti niskom samopoštovanju, depresivnim simptomima i razdražljivosti.

Ciklusi prejedanje-povraćanje obično se ispoljavaju kao sredstvo suočavanja sa različitim emocijama, stresovima i životnim događajima. Klinička slika obiluje simptomima koji uključuju depresiju, simptome anksioznosti, poremećeno društveno funkcionisanje, zloupotrebu alkohola i droga, pokušaj samoubistva. Bulimija je ozbiljno, socijalno uznemirujuće stanje koje može biti opasno po život zbog fizioloških efekata izazvanog povraćanjem i zloupotrebe laksativa. Težina može varirati između ispod normalog do normalnog ili gojaznog nivoa.

Uzroci ovog sindroma obično zavise od više faktora uključujući biološke faktore, faktore ličnosti, porodične odnose i elemente kulturološkog porijekla.

Mnogo pažnje je posvećeno procjeni tretmana za odrasle sa bulimijom. Farmakološka, nutritivna i kognitivno bihejvioralna terapija dominiraju istraživanjima u ovom polju. Iako je značajno poboljšanje utvrđeno u mnogim studijama liječenja postaje jasno da većina ispitanika i dalje ima simptome nakon završetka liječenja. Nedavne naučne studije ukazuju na efikasnost pored kognitivno-bihejvioralnog tretmana i interpersonalni oblik psihoterapije, koji ima dugoročne rezultate. Grupne i individualne terapije su jednako efikasne, dok se antidepresivi  čine kao manje efikasni od psihološkog tretmana. U novije vrijeme se sve češće kao efikasno sredstvo u tretiranju poremećaja ishrane pored kognitivnih terapijskih intervencija koristi i porodična psihoterapija.

U praksi se suočavamo sa nedostatkom konkretnih opisa tretmana za pacijente sa bulimijom. Razlog tome pronalazimo u činjenici da su takvi pacijenti rijetki u klinikama za mentalno zdravlje zato što tajnost njihovog ponašanja često znači da su njihovi problem neprimjetni.

Kada su adolescenti pod terapijom ne razlikuju se od odraslih sa ovim problemom i koriste tretmane ustanovljene za odrasle što možda i nije najpogodnije. U praksi pronalazimo da adolescenti u grupnoj terapiji ne prihvataju bihejvioralne i psihoedukativne tehnike koje se efikasno koriste za tretman odraslih. Uobičajeno je u kognitivno bihejvioralnoj terapiji da postoji početno naglašavanje individualne odgovornosti pacijenta za redovno uzimanje obroka, uravnoteženu ishranu i vođenje dnevnika ishrane. Ovo možda nije prikladno za adolescente koji nisu odgovorni za organizovanje obroka kod kuće, te je to jedan od ključnih razloga za uvođenje porodičnog tretmana.

Kao i kod svih adolescenata postoje jaki argumenti za uključivanje porodice u tretman kada mlada osoba ima bulimiju. Pored svih relevantnih porodičnih problema, alarmantna priroda bulimičnih simptoma naglašava osjećanje stida, krivice, koji zauzvrat mogu ojačati simptomatsko ponašanje. Informacije o stanju mogu se podijeliti sa roditeljima i adolescentima i pitanja u vezi obroka i uticaja bulimije na porodične odnose mogu se riješiti na ovaj način.

Lično iskustvo sa alternativnim porodičnim pristupom u kome se roditelji nalaze zajedno kao par, ali odvojeno od adolescenta ukazuje na to da bi to mogao biti koristan tretman. Važno je znati da je porodica sistem u kome ako pati jedan član, pati i cio sistem. To je razlog zašto ima logike tretirati cijelu porodicu.