Došao je na terapiju nakon prethodno obavljenog razgovora sa svojim stricem. Mlad, tek stasao za život. Sam je do tada živio u trošnoj sobi, u porodičnom dvorištu, gdje se nikada nije osjećao pripadajućim, što se inteziviralo naročito nakon smrti njegove majke prije pola godine. Oca je izgubio, i ne sjeća se kada, čini se psihološki kada se rodio, a fizički prije pet-šest godina. Majka je imala dugo problem sa psihičkim zdravljem, nije prihvatala liječenje i bila je gototvo emotivno nedostupna. Dok je govorio o svom bolu, osjećala sam da me drži na odstojanju. Slično se osjećao i njegov stric, koji je dugo pokušavao da nadje način da Lion prihvati da dođe i živi sa njim i njegovom porodicom. Od strica sam čula jednu značajnu rečenicu: ”Zahtijevaću od moje djece da ga pozivaju na druženje. Pomoći nekom u nevolji čini te boljim čovjekom, moram to učiniti i za njih i za njega..”.

Pričao je o svom osjećanju krivice jer nije uspio, nije se edukovao, nije se povezao, ni sa majkom ni sa ocem. Primijetila sam da kad god sam joj uputila empatski komentar („ To mora da je bilo bolno za Vas“) on bi kazao nešto što bi me držalo na odstojanju, nešto što je prenosilo poruku poput onog: “Naravno da je bilo teško, ali ti to ne možeš da razumiješ, nisi osjetila...”

Osjećala sam kao da traži pomoć, ali i da istovremeno drži distancu. Unutrašnji razgovori su se ubrzali, pitala sam se šta da radim. Tijelo se grčilo u stolici, a preko puta sebe sam vidjela osobu koja pati, ali bježi strašnom brzinom od onog ko joj pruža pomoć.

Analizirala sam kulturni kontekst u kome smo odrasli, poruke poput onih: “Ne smiješ pokazati slabost…Bolest je slabost...Ne smiješ biti bolestan...Psihički problemi su tvoja nemoć i tvoja sramota…

Onda sam se sjetila davno pročitane priče o vučici koju je napao medvjed i zamolila sam da mi dozvoli da je ispričam. Dozvolio mi je, i pažljivo slušao priču.

Pričala sam mu o vučici i vučićima koje je napao medvjed. Majka vučica uradila je sve kako bi odbranila svoje mlade. Uspjela je da odvuče pažnju medvjeda, što je dalo šansu vučićima da pobjegnu u jazbinu. Iako je obilno krvarila, uspjela je da pobjegne dok je medvjed pratio. Lovci su posmatrali prizor i divili su se hrabroj vučici, prepoznavši njenu namjeru da odvuče medvjeda od vučje jazbine. Htjeli su da prate vučicu jer je bila ranjena u namjeri da joj pomognu. Oni su pratili tragove vuka i medvjeda u snijegu i ubrzo su vidjeli da je medvjed odustao od potjere. Trčali su brže kako bi je stigli. Međutim, vučica je trčalo sve brže i brže jer je osjećala da je prate i mislila je da je to medvjed. Lovci su pretrčali nekoliko kilometara, ali se činilo da se ne približavaju. Sljedećeg dana, pronašli su vučicu koja je umirala. Njihova pomoć stigla je prekasno.

Nakon ispričane priče, u sobi je zavladala tišina. Zatim je Lion krenuo opet defanzivno rekavši: “ Ne razumijem šta tačno mislite?“. Odgovorila sam da ne znam ni ja, ali sam mislila da će, moža, priča za njega imati značaja. Još malo smo o toj priči pričali sve dok nije rekao: „ Sada, na neki način, shvatam da se bojim da ako počnem od Vas da tražim pomoć, da ću postati nemoćan, i da ćete me i Vi napustiti i otići kao što su to uradili i svi ostali”.

Zajedno smo na dalje razmišljali. Podjelila sam sa njim svoj uvid i saznanje da sam ga tjerala što sam više pokušavala da budem od pomoći. Kasnije kroz terapiju priča o vučici se više puta ponovila. Shvatio je da je u porodici usvojio uvjerenje da ne vjeruje kada mu neko nudi pomoć.

Život u strahu da je traženje pomoći od drugog rizik je život preplavljen strahom. Sigurna sam da na realnom nivou svako od vas može sebi dokazati da nije toliko moćan da nikada nije slab, jer je to protivno ljudskoj prirodi i životu uopšte.

Otvorite vrata da zatražite pomoć, i budite spremni da je pružite.