Često se nasmijem zbog načina na koji ona istraje i nagovori me da joj opet dam hranu. Urke zna da kad se god otvori frižider to za nju predstavlja dobru priliku da dobije hranu. Ne samo otvaranje frižidera, već i boravak nekog u kuhinji. Ona je spremna maziti se uz noge onog ko je u kuhinji sve dok se vrata frižidera ne otvore, a onda se pomno zagleda u frižider tako da često i ne primjeti da sam hranu stavila u njenu posudu. Prosto nastavlja da zuri, sve dok ne uzviknem „Urke, vidi!“ Tek tada dođe. Nekad se desi da posudu sa hranom pomjerim na drugo mjesto. Urke tada traži tamo gdje je nekada bila i, uz niz pokušaja, ipak je nađe. No, Urke kad god kažem dođi pojuri ka mjestu gdje se uobičajeno nalazi zdjela za hranu, iako nekada tamo i ne dobije svoj užitak.

Često isto iskustvo ima i čovjek. U našem životu se mijenjaju neke navike. Raskidamo emotivne veze, ne idemo na isti posao. Svjesni smo da bi trebalo da nešto mijenjamo kako bismo krenuli dalje, ali kao Urke, nastavljamo da trčimo u pravcu i ka mjestu gdje smo navikli da budemo, sjećajući se da smo tamo nekada nešto dobili.

„Na početku veze bili smo tako zaljubljeni jedno u drugo, pisao mi je tako romantične riječi, bio je čarobnjak u iskazivanju emocija.“

„Bilo je tako lijepo dok smo studirali, putovali smo često i živjeli bezbrižno.“

„To je bio fantastičan posao dok nije počela ekonomska kriza.“

Rečenice poput ovih predstavljaju problem. Kada ovako mislimo, gledamo u pogrešnom pravcu. Razmišljamo o prošlosti koju realno ne možemo promijeniti, niti učiniti da ona postane naša nova sadašnjost. Ako ne uspijete da se usmjerite na budućnost nećete vidjeti ništa do razočaravajuće prošlosti, vidjećete samo ono što više nije moguće, a takav pogled može predstavljati rizik sa doživljaj nemoći, poraza i depresije.

Da bismo krenuli naprijed, potrebno je da razriješimo disfunkcionalna osjećanja, da se oslobodimo bijesa, krivice, depresije, gubitaka, uloga i identiteta koje smo prerasli. Bez sumnje da bismo oslobodili mjesto na kom ćemo smjestiti sadašnjost i budućnost, potrebno je da pustimo prošlost da ode.

Većina nas se plaši praznine koja nastupa nakon oslobađanja od prošlosti. Oslobađanje je traumatičan i težak proces. Skloni smo radije da se držimo poznatog, sa strahom prihvatajući nepoznato. Prekidanje ili završavanje bilo koje vrste ne idu nam baš najbolje.

Ponekad pomislim da je čovjek po prirodi sakupljač. Hajde porazmislite, koliko vas ima kod kuće primjerke starih brojeva nekog časopisa, fotografije, CD-ove, uspomene iz djetinjstva, uspomene iz bivših veza? Koliko vas posjeduje previše odjeće u ormanu? Koliko vas kada pregleda garderober prelistava i stare uspomene, tipa: „U ovoj haljini sam bila na toj i toj večeri, u ovoj sam diplomirala, ova bluza je sa prvog sastanka“. Većina tih predmeta je vjerujem stara i preko deset godina i sigurna sam da vam više i ne odgovara, no ipak uzdišete i prisjećate se. Možda ih se neki od vas odreknu, ali uz dugo i teško opraštanje.

Nadam se da razumijete šta želim da kažem. Ako je teško odreći se materijalnih predmeta, koliko je onda teško odreći se emotivnih uloga sa kojima smo se identifikovali. Ako doživljavamo emotivnu preplavljenost u situaciji kada se opraštamo od omiljenog džempera, onda nije ni čudo što osjećamo tugu kada se oslobađamo uloga koje su nam nekada dobro pristajale, ali koje smo prerasli. Ako prelistavamo fotografije gdje smo zagrljeni sa bivšom ljubavi, nije ni čudo što oplakujemo razlaz sa osobom koja je donedavno bila sastavni dio našeg života, iako smo svjesni da nije bila dobra za nas.

Ako ne ispraznimo svoja naručja, nećemo biti spremni, niti ćemo imati prostora da u to naručje primimo drugog.

Život je takav, mijenja se naše tijelo, stara iskustva prolaze, a nova dolaze. Mi bukvalno nismo ista osoba kao ranije. Oslobađamo se starih fantazija, gubici u prijateljstvu i ljubavima blijede, učitelji i nastavnici ostaju za nama, opsesije i interesovanja se mijenjaju ili odbacuju, ljudi koje smo nekada poznavali bivaju zaboravljeni, problemi kojima smo se nekada bavili bivaju riješeni, djelovi sopstvene ličnosti promijenjeni. Osjećamo te rastanke, dok neke i ne primijetimo, ne zastanemo da im mahnemo, dok se sa nekim drugim pak upetljamo.

Kada prepoznamo da nam upetljanost sa prošlošću predstavlja zamku za budućnost, potrebno je da pronađemo način da se sa njom oprostimo. Opraštajući se od prošlosti potrebno joj je odati priznanje i obratiti joj se sa poštovanjem. To može biti značajan životni prelaz koji će vam pomoći da oslobođeni i sa optimizmom zakoračite u budućnost.

Bez završetaka ne može biti novih početaka. Pronađite hrabrosti u sebi i otpustite ono čega se grčevito držite.