Većina djece su vrlo socijalna bića koja imaju potrebu i želju za kontaktom sa drugima. Ona ispoljavaju zainteresovanost, nestrpljivost i uzbuđenje u raznim igrama, u sakrivalicama; imaju potrebu za bliskošću, maze se, smiju se, dodiruju druge.

Međutim, neka djeca ne komuniciraju sa drugima na odgovarajući način. Takva djeca imaju problem u komunikaciji, ispoljavaju potpun ili djelimičan nedostatak socijalne svijesti, kompromitovano interesovanje za druge, djeluju kao da su u nekom „svom svijetu“, svijetu u kome su spremni da se satima zabavljaju ponavljajući neke svoje rutinske radnje, specifično, i za okolinu čudno ponašanje.Takva djeca imaju tendenciju nametanja rigidnosti i rutine na širok spektar svakodnevnog funkcionisanja. Mogu da insistiraju na obavljanju određenih rituala koji nemaju funkcionalne karakteristike, kod njih se javljaju stereotipne preokupacije interesovanjima kao što su datumi, redovi vožnje, putevi, fudbalski timovi, koje zabavljaju okolinu. Često se javljaju motorne stereotipije, specifična zainteresovanost za miris predmeta, ili potreba da se predmeti dodiruju; takođe se kod neke djece može javiti otpor pri promjenama u rutini ili pojedinostima u životnoj sredini, oni se strašno protive i izražavaju bunt na svako pomjeranje stvari u kući.

Navedene karakteristike su neke od tipičnih pokazatelja razvojnog poremećaja koji se zove autizam.

Šta je autizam?

Autizam je kompleksni neurorazvojni poremećaj s osnovnim problemima u interakcijama djeteta sa sredinom koja ga okružuje.

Autizam se otkriva obično u prvih 30 mjeseci starosti, a po nekom nepisanom pravilu do treće godine života djeteta. Postoje neke retrospektivne studije koje nam govore da su autistične znake kod svoje djece roditelji primjećivali i prije 12-og mjeseca. Većina slučajeva se ipak dijagnostifikuje nakon treće godine života. Rezultati detaljnih istraživanja ukazuju na to da 1 od 150 djece razvije poremećaj iz autističnog spektra. Autizam se javlja 4 puta češće kod dječaka nego kod djevojčica.

Uzrok autizma još uvijek nije poznat, iako veliki broj teorijskih pristupa ukazuje na problem u funkciji ili strukturi centralnog nervnog sistema, ipak nam ostaju nejasni odgovori na pitanja koliko nastanku autizma kod djeteta doprinose:

• Genetski faktori?
• Rana oštećenja mozga?
• Biohemijski i imunološki faktori?
• Socijalni uticaji (porodica, odnos sa majkom, vaspitno obrazovni sistem, zdrastveni sistem i društvo u cjelini)?

Pored specifičnih dijagnostičkih karakteristika, djeca sa autizmom imaju i čitav niz nespecifičnih problema kao što su strahovi, poremećaji spavanja i hranjena, napadi bijesa i ispoljavanje agresivnosti. Samopovređivanje je često prisutna pojava, naročito kada je poremećaj udružen sa kompromitovanošću intelektualnih kapaciteta. Većini autistične djece nedostaje spontanost, inicijativa i kreativnost u organizovanju slobodnog vremena, a imaju i teškoće u promjeni koncepta u donošenju odluke pri radu.

Neka djeca sa autizmom uopšte ne govore, dok ona koja govore koriste govor rimujući, mogu biti sklona ponavljanju nečijih riječi, govore o sebi u trećem licu ili pak koriste neobičan jezik.

Ozbiljnost autizma široko varira, neka djeca sa lakoćom odgovaraju školskim zahtjevima, dobijaju visoke ocjene, iako posjeduju problem socijalnog prilagođavanja u školi. Ponekad djete sa autizmom može pokazati izražen talenat za likovnu umjetnost, muziku, računanje ili druge specifične sposobnosti.

Kako ne postoji jedan specifičan uzrok za nastanak autizma na isti način ne postoji ni „najbolje“ liječenje autizma. Nema usaglašene doktrine u tretmanu djece sa problemom autizma. Svaka osoba s autizmom je jedinstvena individua i ima pravo, zajedno sa roditeljima, da prvo nauči, a zatim izabere tretman koji procjenjuje kao odgovarajući.

Roditelji su bombardovani literaturom o izlječenju i smatraju da je to cilj svakog tretmana. Kako danas zvanično nije poznat način izlječenja od autizma, potrebno je razviti model “življenja s autizmom”.

Poznate intervencije su: dnevna životna terapija, reeduakcija psihomotorike, individualni i grupni rad sa roditeljima i rad sa braćom i sestrama djece s autizmom.
Životna terapija uključuje: uvodjenje dnevnog ritma aktivnosti i stabilizacija djetetovih emocija kroz program fizičkog vježbanja; grupni, pored individualnog načina rada,  uvodjenje strukturisanih zadataka u radu, učenje imitacijom.

Pored bihejvioralnog i komunikacionog pristupa u tretmanu djece sa problemom autizma koristi se muziko-terapija, art terapija i terapija životinjama.
U odnosu sa djecom sa problemom autizma budite strpljivi, posmatrajte, čekajte, slušajte; ponavljajte to što kažete i radite, uključite djetetova interesovanja, tumačite,  imitirajte; govorite manje i naglašavajte, hodajte polako i pokažite.

Sa odgovarajućom ranom intervencijom, edukacijom, treningom u oblasti zapošljavanja i života u zajednici i sistemom podrške, osoba s autizmom može da vodi dostojanstven život i ostvari svoje pune potencijale.