Veče je. Sabiram današnji dan, kao što to obično biva, svodim dnevni saldo. Kada bi negativne emocije pisali sa minusom kao predznakom, a pozitivne sa plusom, pa sve to propustili kroz “naočare” jednog ekonomiste, mogla bih da kažem danas mi fali, danas sam u minusu. 

Bio je to jedan od onih dana koji je pored uobičajenih aktivnosti, rada sa pacijetnima, studentima, klijentima  donio i osjećanje tuge. 

Često ljudi imaju preferencije da dani moraju biti sretni, i da se uvijek i u svakoj situaciji moraju osjećati pozitivno.  Složiće se neki koji za svoje misli pronalaze valjane dokaze u realnosti da ovo očekivanje o vječnoj sreći i nije baš moguće. Ako analizirate vašu svakodnevnicu primjetićete da se veći dio dana, većinu mjeseci, godina, ne osjećate ni tužno, ni srećno. Zadovoljni ste kada se ne desi nešto što će izazvati tugu ili neku drugu negativnu emociju.

Odavno postoji prećutno pravilo koje kaže da svi oni koji pišu o smrti i o strahu od pomenute “Dame” nisu u odnosu na nju ravnodušni. Sa smrću i smrtnošću se cio dan zavitlavam, posmatram je, odmjeravam, izazivam na dvoboj. Danas sam se sa njom uhvatila u koštac saznavši za smrt mog profesora. Tragično nas je napustio juče u smiraju noći. Njegov odlazak je inicirao sjećanje na drugu godinu studija psihologije i prvo njegovo predavanje, učio nas je da nikada ne pitamo čovjeka koji kod nas dođe na psihijatriju “Ko si ti?”. Smrt nije čovjek i bez smisla je pitati nešto što ne možemo da opazimo “Ko si ti?”.

Međutim, smrt ipak svrbi. Uvijek je uz nas, grebe po nekim našim unutrašnjim vratima i zveči, tik tu, odmah ispod svijesti. Skrivena i prerušena, izbija u vidu raznih simptoma, ona je izvor mnogih naših stresova, briga i konflikata. Sada kada pišem o toj čudnoj Dami, osjećam se kao čovjek koji je i sam smrtan, i ja ću umrijeti u bližoj ili daljoj budućnosti  i kao psihoterapeut koji od klijenata sluša o strijepnji od smrti i još će se baviti tim fenomenom: da nam suočavanje sa smrću omogućava da ponovo kročimo u život na bogatiji i saosjećajniji način.

Strijepnja će uvijek pratiti naše suočavanje sa smrću, ja je osjećam dok pišem sada ove redove, to je valjda cijena koju plaćam za samosvijest.
Na ovom mjestu ću vam postaviti neka pitanja. Zašto je smrt toliko strašna? Šta vas tačno plaši u vezi sa smrću?

Nedavno mi je jedna klijentkinja rekla da je smrt užasna, jer smrt ukazuje na to da je život prolazna povorka. Složile smo se sa činjenicom da život prolazi, ali isto tako smo došle i do zaključka da nas misao o smrti neće uništiti.

Učenja filozofa pripovijedaju da je strah od smrti uzrok svekolike ljudske patnje, da zastrašujuće misli o neizbježnoj smrti ometaju ljude da žive u životu i negativno utiču na sva ljudska zadovoljstva. Na dalje, pošto nijedna aktivnost ne može da zadovolji žudnju za vječnim životom, sve aktivnosti su, po svemu sudeći, nezadovoljavajuće. Možete da zaradite milione, pa čak i milijarde, i opet ćete biti smrtni. Mnogi gurui koji su se pročuli širom planete su umrli.

Većina ljudi nije ni svjesna svojih strahova od smrti,  već se one prepoznaju u skrivenim manifestacijama, kao što su, na primjer: pretjerana religioznost, preopterećenost već pomenutim nagomilavanjem bogatstva, težnja ka moći i priznanjima, pa su mnogi skloni da slikaju, pišu pjesme, sve sa idejom lažne verzije besmrtnosti.

Često čujem glasove strijepnje za učinjene ovozemaljske grehove, za kaznu nakon smrti koja slijedi onima koji nisu poštovali propisana pravila i odredbe.  Na ovom mjestu sada mi se čini djelotvornim pomenuti Epikurov argument o smrtnosti duše (Epikur-filozof, građanin Atine, živio 300 godina p.n.e.). Epikur je pripovjedao da je duša smrtna i da umire zajedno sa tijelom. Ako mi jesmo smrtni  i ako naša duša umire sa tijelom onda je bez smisla da se plašimo onog posle smrti. Nećemo imati svijest, nećemo žaliti za izgubljenom životom, za nezarađenim novcima, neostvarenim ljubavima.

Epikur dalje navodi da je naše stanje nepostojanja nakon smrti ravno onom stanju u kom smo bili prije svog rođenja. Pitam se sada što li onda svi plačemo kada se rodimo? Razmišljajte o tome.

U nekim kulturama plaču kada se neko rodi, a raduju se kada neko umre.

Ovdje sam vam izložila jedan način razumijevanja smrti. Početna ideja je bila da vas uputim na razmišljanje i odgovor na pitanje da li nas uplaše stvari same po sebi ili naše tumačenje tih stvari. Ideja da kvalitet života zavisi od načina na koji mi tumačimo svoja iskustva, a ne samim tim iskustvima je važna psihoterpijska doktrina Racionalno Emotivno Bihejvioralne Terapije.

Nadam se da će vas ovaj članak pokrenuti ka jasnijem razumijevanju naše postojanosti, naše konačnosti i pomoći vam da naučite ne samo da uživate u svakom trenutku i zadovoljstvu samog postojanja, već i povećati saosjećajnost prema samom sebi i prema svim drugim ljudskim bićima.