Sjećam se neprijatnosti koju sam osjećala kao gimnazijalka, pripremajući se da razgovaram sa porodičnom prijateljicom, koja je bolovala od raka. Nažalost, nije više među nama.

Tada sam se pitala šta reći nekom ko pati od neizliječive bolesti. Odlučila sam da joj kažem: “Sa tim možete živjeti još 30 godina” i nastavila sam da pričam o drugim temama ne osvrćući se na njenu reakciju. Vjerujem da sam tada na taj način štitila samu sebe od sopstvene uznemirenosti od smrti.

Danas nakon razvojnog i psihološkog sazrijevanja, nakon prihvatanja svakog aspekta egzistencijalne situacije, sa osobama koje pate od malignih oboljenja razgovaram o njihovoj bolesti.

Saznanje da jedinka pati od raka predstavlja snažan distres koji sa sobom povlači niz upadljivih promjena uobičajenog životnog toka. Destabilizacija se dešava i na nivou porodičnog funkcionisanja, najčešće na nivou porodične komunikacije i preraspodjele uloga i odgovornosti. Često i članovi porodice kao i oboljela osoba prolaze kroz fazni slijed događaja. Prva faza suočavanja sa bolešću je faza nevjerice i šoka. U toj fazi se dešava izolacija afekta, kao da nema osjećanja. Ovu fazu prati, nakon suočavanja sa bolešću, niz teških osjećanja: strah, bespomoćnost, nemir, panika. Svo ovo afektivno ispoljavanje često biva praćeno depresivnim raspoloženjem koje može da varira od blažih depresivnih simptoma do kliničke depresije.

Nakon toga slijedi faza povlačenja. Osobe nakon niza onkoloških procedura bivaju izložene posledicama liječenja, počev od promjena fizičkog izgleda, opadanja kose, promjene boje kože, do mršavosti i nemoći. U toj fazi osobe i članovi njihove porodice su izraženo osjetljivi u socijalnim kontaktima. Poslednja faza je faza postepenog prihvatanja realnosti i traganja za načinima prevladavanja. Ni ova faza, kao ni prethodne, nije lišena nemira, anksioznosti i depresivnosti.

Induvidualno, pacijent i članovi njegove porodice se razlikuju po tempu i načinu prelaska iz jedne faze u drugu. Uz sagledavanje individualnih razlika u doživljavanju, reagovanju, procjeni, prevladavanju bolesti, i bez dvoumljenja pacijentu i porodici je neophodna  stručna psihološka pomoć i podrška.

Istraživanja u psihologiji i psihoterapiji upućuju na potrebu empatičnog, tj. saosjećajnog stava prema oboljelom od malignih bolesti, koja utiču na njihovo psihološko stanje. Takvi pacijenti žude za nekim ko će ih prihvatiti i gledati u oči, ne skrećući pogled i ne plašeći se.

Nije prijatno kada je osoba sama po sebi slaba i osjetljiva, a odgovara na pitanja poput: “Koliko ćeš još ići na hemoterapiju? Šta kaže doktor?”. Nije ti lako kada ti neko kaže: ”Baš izgledaš dobro”, a iza te konstatacije ostane neizrečeno: “S obzirom da imaš rak”.

Osobe koje pate od malignih bolesti se suočavaju sa jednom neobičnom situacijom, sa jedne strane stanu tik uz neizliječivu bolest, a onda istrče kao u šesnaestercu pred život, pokušavajući da se suoče sa svim zadovoljstvima koja mogu da osjećaju više nego ikada ranije.

To je misao koju u terapiji pokušavamo da oživimo, “da je moguće istrčati pred život.”

Nije li život svima nama privremen? Svima nama je posao da živimo dok ne umremo, bez obzira na to da li u ovom trenutku imamo saznanje da bolujemo od neizliječive bolesti. Život je privremen!

Ovo su misli koje nekada pomažu osobama koje se suočavaju sa malignim bolestima. Poslije nekog vremena njihovo dejstvo prestane da bude ljekovito, onda se pronalaze druge misli, ili se ove vrate obnovljene.

Postoje i druge stvari kojima svako od nas može da se nada, osim dužine života. Bilo da ćemo živjeti dugo ili kratko, jedno je sigurno, sada udišemo vazduh, osjećamo mirise, sada smo živi.

Svaka životna kriza je šansa za razvoj. Takav je slučaj i sa krizom izazvanom malignom bolešću. Psihoterapija, induvidualna ili grupna, može da koristi suočavanju sa istinom da životna kriza izavana malignom bolešću ne mora da  bude šansa za nazadovanje, već put ka potpunijem životu.