Matija mi se obratio sa idejom da riješi problem koji se sastoji u učestalom izbjegavanju i odlaganju medicinske njege uslijed straha od injekcije. Već više godina unazad ima problem sa čulom sluha, što umanjuje njegovu životnu funkciju. Sa teškoćom čuje, što ljuti članove njegove porodice i kolege koji su prinuđene da viču kako bi on čuo. Dodatno je svjestan opasnosti zapuštenosti i ne tretiranja problema koji može doprinijeti oštećenju njegovog zdravlja i trajnih disfunkcija koje mogu biti prouzrokovane njegovim strahom od injekcije.

Matija opisuje da njegov strah od injekcija datira još od pete godine, navodeći da su fobijski simptomi bili prisutni tokom cijelog života bez tendencije oscilovanja. Slično ostalim fobičnim poremećajima i Matija opisuje svoj strah od injekcije koji se ispoljavao pri susretu sa stimulusom, što je doprinosilo izbjegavanju svake opasno procijenjene situacije.

Strah od injekcije predstavlja specifičnu vrstu fobije u čijoj osnovi se nalazi i strah od igle, operacije, ljekara, zubara, bola i povreda.

Simptomi koji se javljaju su raznoliki i mogu da budu: prekomjerno znojenje, mučnina, suva usta, osjećaj da ste bolesni, drhtavica, lupanje srca, strah od smrti, ludila i gubljenja kontrole, osjećaj otuđenja od realnosti, itd.. 

Ne vjerujem da postoji osoba koja uživa kada vidi krv ili kojoj je zadovoljstvo kada je bockaju injekcijama, no ono što karakteriše fobičan strah jeste pretjeran strah koji se javlja kod osobe kada je jasno da je neophodno da se uradi neka medicinska intervencija, čak i u situaciji kada je u pitanju životna ugroženost, a osoba koja ima strah i tada reaguje tako što odbija da prihvati medicinsku intervenciju.  

Neke osobe će imati strah i kada se ne radi stvarno neka intervencija, recimo kada neko priča o hiruškoj intervenciji, ili ako vide scenu na filmu, ako ugledaju sliku igle ili neke intervencije, mogu ispoljavati potpuno iste simptome. To su dvije glavne karakteristike, a treća je da će izbjegavati aktivno da dođu u kontakt sa medicinskom intervencijom ili medicinskim priborom i instrumentima. Čak će se truditi da svoje zdravlje održavaju kako bi izbjegli ono čega se plaše.

Osobe sa strahom od injekcija imaju niz iracionalnih misli koje su pokretači straha. Kod ljudi koji se boje vađenja krvi često se razvija misao da će prilikom uboda u venu unijeti neke bakterije koje će ih zaraziti i ubiti. Nemali broj osoba koje imaju strah od injekcija, nakon što su prvi put bile u situaciji da daju krv, opisuju da im se izvađena količina učinila prevelikom te da su čak pomislile da to može dovesti do smrti.

Iskrivljeno uvjerenje se najčešće počinje javljati kod male djece jer ona imaju proces mišljenja koji nije potpuno razvijen, ona razmišljaju konkretno, spajaju uzroke i posljedice. Zato se i korjeni iracionalnosti ovog specifičnog straha pronalaze najčešće u djetinjstvu, iako se pogrešan zaključak može donijeti bilo kada tokom života pod uticajem, najčešće nekog veoma stresnog ili traumatičnog događaja. 

Tripanofobija je ozbiljan poremećaj koji mora da se liječi jer bi moglo da izazove potpuno izbjegavanje medicinske pomoći. Najbitnija je psihoterapija, budući da se radi o iskrivljenim uvjerenjima i mentalnim predstavama, pošto se ona bavi ispravljanjem iskrivljenih, pogrešnih, katastrofičnih, iracionalnih uvjerenja. 

Svaka vrsta psihoterapije to radi na svoj specifičan način, no po polazišnom stavu Racionalno-emotivno-bihejvioralne terapije je bitno da se nakon suočavanja sa nelogičnostima uvjerenja osoba koja ima problem izlaže stimulusu od koga strahuje. Ovo se u terapiji naziva desenzitizacija.