Često mi zamjeraju kako ne umijem da se organizujem. A što ću, umjetnička duša, lelujava, šašava i nesposobna da svoj život uredi kao kakav apotekarski pripravnik... pod konac... Tako mi je i prethodna nedjelja protekla stihijski, neorganizovano i četvrtak, dan rezervisan za duplu kafu i pisanje dnevnika provedoh umorna, iscrpljena i virusom dotučena na mjestu o kojem ne bih sada... Mislila sam da Vam pišem o nečemu sasvim drugačijem, ali ovonedjeljna tema mi se nekako sama uvukla pod prste...I ne ljutite se  zbog kašnjenja... I tako je kiša na cijeloj planeti (stičem takav utisak ovih dana), možda Vas dobro nasmijem i u subotu ujutro!

 “Ćuti, nemoj mu se zamjerit', ne znaš ti ko je on!“
Upozorila me komšinica kada sam se izvikala na manijaka koji kroz ulicu u kojoj smo živjeli vozi 50 na sat u rikverc. Njoj i mnogima je strah od toga  ko je on  bio veći od onog sasvim realnog! Čopori mališana su svakodnevno jurili iz dvorišta u dvorište, doživljavajući čak i tu nesretnu ulicu kao produženi prostor za igru.
Da je bilo koje (ili ne daj bože moje) dijete stradalo pod njegovim točkovima, sumnjam da bi mu išta značilo to ko je on, kao ni arsenal vatrenog oružja koji navodno posjeduje. Policiji bi vjerovatno ostalo malo šta ili ništa za hapšenje i sasvim sam sigurna da bi dobro zapamtio ko sam ja.

Imam  „problem“  sa  „autoritetima“.

Da bude jasno, nemam nikakvih problema sa zakonom, ali biće Vam ubrzo jasno zašto sam autoritete, odnosno neke „važne“ čike i tete stavila u znake navoda.

Oni obično vode kojekakve „agencije“ obično u vezi sa ljepotom i modom, rade u medijima, recitujući pitanja koja su im drugi pisali, ili namještajući svoja „zanosna“ tijela pred kamerama. Štancaju „dubokoumne“ knjige kao što  velike zeke prave male zeke, postanu naprasno slavni i bogati ili sjede veoma blizu čela nekih institucija. Nerijetko su misteriozno imućni i na glasu kao laki na gasu, obaraču i novčaniku... Postoji i podgrupa onih koji se ne bave ničim pod kapom nebeskom, ali su ušuškani u simbiozu ili žive lagodni parazitski san...
Tu su obično stigli zahvaljujući ljepoti nepotizma, ljubavi prema djelatnostima koje su strogo zabranjene božijim zapovjestima (svih deset komada). Zahvaljujući sposobnosti da „prave“ (dobro odmjerene) stvari kažu u pravo vrijeme, pravim (odabranim) ljudima, ili pak, ono što bi po svim moralnim kodovima ponekad valjalo reći, prećute. Pitam se zašto ova nesvakidašnja sposobnost podilaženja ima ružno ime – poltronstvo- kad ovako uvijeno i ne zvuči tako loše!.

Elem, te „važne“ osobe plivaju ugodno u vodama kojima ne pripadaju, lišene svakog talenta iz oblasti u kojoj su se našle. Ali zato beskrajno talentovane za opstanak. Vrijedne, još kako kada treba da nauče sve što će im pomoći da sačuvaju svoju guzicu. Prvi korak je stvaranje „svite“, jer bez poklonika nema ni vodje... A svita svaku glupost aminuje, svaki gaf nagradjuje aplauzom, a riječ „vodje“  je nerjetko „zakon“... Došla neka čudna vremena...
Logičan slijed je širenje fenomena znaš li ti ko sam ja aritmetičkom progresijom.
Prećutaće se i uvrede, očigledna saplitanja, guranja i izbacivanja iz „kadra“, potcjenjivaće i izbjegavati kontakt sa non grata personama koje su u istom miljeu, ali daleko sposobnije.
Samo da se „proda“  i makar na kratko postane dio šarenila.

Da ne lupam napamet, evo par primjera iz života...

Nakon što je najprostačkije i potpuno neosnovano izblatila ( i sve začinila više puta postavljenim THE pitanjem) jednu od učesnica  „važnog spektakla“, glavna organizatorka jasnog statusa (glavna) ali sumnjivog porijekla istog (jer joj glava uopšte nije tako velika kao što ona misli) ovoj nedužnoj ženi okreće ledja, i zove direktora hotela u kojem se sve odvija. Osipa paljubu na sve i svakoga osim na osobu sa druge strane veze, naravno. Ponovo postavlja PITANJE, jer se u njenom vijeku ovako nešto nije dogadjalo! „Problem“ je riješen kako je i nastao, a ona još jednom  uzima telefon kako bi se izvinila direktoru, a koji za jedan zalutali rekvizit mari koliko i ja za najnoviji model Mercedesa! Prvo da se izvini i još malo (narodski rečeno) ušupka čiku iz fotelje, ( jer joj može valjat')  a za sitnu ribu i tako nema vremena... Jer ona je važna i glavna, nema tu mnogo priče, a ni kućnog vaspitanja... A svjedoci cijele priče zvižduću nezaiteresovano. Razlog nije naprasna bezbrižnost, već čuvanje sopstvenog „integriteta“, pa tako izvrijedjanoj niko ne priskače u odbranu ... To u našem narodu ima jedno izgodno ime, a sinonim je za mjesto iz kojeg smo svi izašli...   „Glavna“ nekima može valjat'... 

„Znaš li ti ko je moj kućni prijatelj?“  redovno je pitala jedna namiguša saobraćajce koji bi nju i njenog,  (jednog od mnogih), dobro motorizovanog dasu zaustavljali nakon obavezne jurnjave po cetinjskoj džadi. Naime, prijatelj njene prijateljice je bio neki od „glavnih“ iz policije i ova je redovno pravila  predstave (koliko ti je brz auto, dragi, možemo li uteć policiji i na kraju, teatralno vadjenje mobilnog telefona itd...) svojim udvaračima kako bi ih fascinirala... Svojim poznanstvima...
Svoju čuvenu rečenicu je mnogo puta izgovorila i kada bi je uhvatili vrućih prstića u kakvom slabije obezbedjenom butiku... blago njojzi...
Au, postadoh tračerica...
Pa šta fali, malo!

Vaspitana sam tako da imam obzira i poštovanja prema svakom biću. Da do ostvarenja svojih snova dolazim samo radom... Al' to danas nije moda...Ustvari, majstorstva pravljenja spletki i „mućenje“ su mi strani i nekako mi je uvijek trebalo malo više vremena da ih prepoznam... I nekim čudom ja ispadnem „mućak“ na kraju... Ah, horoskope, horoskope, što si mi dodijeljen tako blesav?
Obziri... to je ono čega je današnje društvo generalno lišeno. Odnosno, koliko je osoba  „važna“ toliko će i većina prema istoj imati obzira... Lijepo vaspitanje i  fini maniri ostadoše da trunu sa žitkim prutevima dvadesetog vijeka...

Fenomen „nepoznavanja sebe“ se širi kao ni jedan do sada. 
Stvaranje lažne slike o sebi, a i o svijetu je IN, jer se tako lakše dodje do cilja... šta god bio cilj.
Podilaženja, spletke, foliranja raznih vrsta, sve su popularnija „oružja“.
Go with a flow, baby... Iz čaure (cranium poltronica)*  izrasta divni leptir (lepidoptera vipicus)*  i leprša tako silno dok ne  izazove masovne alergije i raspe sav prah sa veličansvenih krila... Poslije ga njdje nema...
*latinski nazivi sa dodatkom „umjetničke slobode“, zaboga, mućnite glavama!

Znaš li ti ko sam ja?

Doduše, ovo pitanje je uglavnom retorično i jedini poželjan „odgovor“ je strahopoštovanje, ćutanje i saginjanje glave. Ali kad stvari sagledate bukvalno, mi smo ustvari okruženi „slučajevima“ kojima ni jedan terapeut na svijetu ne bi pomogao...
U njihovu čast se vraćam na ono mjesto o kojem nisam htjela da govorim...