Isključenja treće najvažnije potrebe za ljudski opstanak ( vazduh, voda pa struja, jel'te)  pregrmljavamo umotani u ćebad i nagurani ispred laptopa. Gledamo po ko zna koji put Gremline, Harry Pottera i nezaobilaznu Mary Poppins.

Komšijski agregat nam probija bubne opne, ali ga brzo potisnemo u dugi plan pred „Supercalifragilisticexpialidocious“ andjeoske i bezvremene Džuli Endrjus.

Meri mi je bila idol, kakav je dječacima moje greneracije bio Bruce Lee... Doduše, nikada mi nije padalo na pamet da pokušam da „letim“ uz pomoć ambrele, ali torba... ta čudesna Merina torba i  danas mi je neostvaren san! Njenu čarobnu moć ( ne naročito velika, a unutra možeš da spakuješ čak i automobil, ako ti volja) „maznula“ je gospoja Rowling. Tako je Poterova drugarica Hermiona uvijek imala preobuku za sebe i drugare, šatorče i tonu knjiga u torbici u koju na oko jedva staje jedan ruž i mobilni.
Nalik na doktorsku, načinjena od jakog štofa kojim se ponekad tapaciraju fotelje ili prave otmjeni stolnjaci... ah, ljepote... Slutim da ovakav model ima svoje mjesto i ime u modnoj industriji, ali neupućena sam... Dok su moje drugarice listale modne časopise, ja sam čitala Artura Klarka, Denikena, Frenka Herberta i ostale „čudne pisce“... Kako onomad... tako i sad...

Već vam je odavno jasno kako sam mimo svijeta, ali da sam ovoliko blesava, vjerovatno niste znali...
I zašto torba, Boga ti?

Pa, pročitah nedavno knjigu jednu čije je svako poglavlje naslovljeno imenom i krajnje nepristojno, cijenom  izvjesnih modela tašni ili kofera izvjesnoga djeda... A ja mislila da gospoja voli samo šešire...
Šalu na stranu, ali kao što mi je nekad davno za čitanje romana „Ime ruže“ čika Umberta bilo neophodan riječnik latinskog, tako je uz ovu knjigu dobro došao katalog (meni da oprostite,  iskreno neprivlačnih) tašni, torbi i kofera...
Uz duboko poštovanje velikim kreatorima i brendovima, sve i da sam bogata nasljednica, opet bih sanjala o lijepoj tašni Meri Popins.

Stvarno, šta je to sa ženama i tašnama... Neke (a može im se) stave svoje ime na listu čekanja, da bi platile hiljade dolara za tašnu. Neke imaju više tašni nego haljina. Neke kupuju po jednu uz svaku kombinaciju, za svaku priliku. Mnoge tašne imaju počasna mjesta u garderoberima, s ljubavlju spakovane u originalne platnene vreće...

I sasvim sam sigurna da nema žene da nije makar jednom u svom životu sebi priuštila maleno remek dijelo krajnje nepraktično, neprimjereno trenutnom budžetu, u boji koja se ne uklapa nisačim iz ormana...  Ali bila je tako slatka....
Jer ona ti ulijeva gotovo mističnu sigurnost, samo njeno postojanje čini te potpunom ženom...

I dok se djeci šire zjenice kada Meri iz svoje torbe vadi čiviluk, veliko ogledalo, saksiju sa cvijećem, kroz glavu mi prolazi ideja kako je svaka od nas pomalo Meri Popins.

Šta sve „šetamo“ u tašnama?
Šminka, novčanici, neki papiri, maleni blokčići, olovke, fotografije, telefoni, punjači, kreme za ruke, ulošci, maramice papirne, maramice vlažne, dezodoransi, parfemi, futrole za naočare, ključevi, baterijske lampe, samo su neke od „osnovnih“ potrepština prosječne žene.
Mame u taj arsenal dodaju i pelene, flašice, rezervne čarapice, majičice i poneku igračku, dabome.
Kod mene ćete naći pregršt fleškica, šrafcigera, žičice za koješta... mimo svijeta, rekoh...

Uvijek sam se pitala zašto moj muž nikada ne „kopa“ po mojoj tašni kada mu kažem da je tamo nešto što je tražio. Iznerviram se kada mi je donese i poturi pod nos. Kao eto ti, pa traži sama.

Jeste li se zapitale zašto je to tako? Plaše li se oni da će ih nešto ujesti ako stave ruku unutra?
...Ili jednostavno ne mogu da pojme kako neko na ramenu može da nosi TOLIKO sasvim „bespotrebnih“ stvari. E, pa nama je sve to potrebno!
Doduše, mene često možete „snimiti“ sa novčanikom, ključevima i mobilnim na suvozačevom sjedištu...  Ponekad mi je stvarno teško da nosim tašnu...
Znajući za moj pomalo muški i opušten pristup životu, moje su se dvije prijateljice jednom prilikom šokirale kada sam im jedne vjetrovite večeri posudila svoju kremu za ruke. „Viđi, IMA kremu za ruke!“ rekla je Sanja preneraženo, kao da sam iz tašne izvadila ni manje ni više, nego slona!

Koliko puta mi se dogodilo da se zauvijek oprostim od „izgubljenog“ komada nakita, sjaja za usne, a da mi na pamet ne padne da provjerim rupicu na postavi tašne koju najčešće nosim... Koliko puta sam u pravo vrijeme izbunarila u pravom trenutku apsolutno korisnu stvarčicu, a da nisam ni slutila da se baš tu „skrivala“. Hanzaplast, zalutala igračka, makazice, igla i konac, kao da se stvore tu kada su najpotrebniji!

A tek onaj merak kada sve istresem na sto, pa uz magičnu krpicu lagano sve „poslažem“ nazad...

Mnogo više od cijene i modela tašne koju nosimo, o nama govori njen sadržaj. Ko smo, kakve smo,  koga volimo, ko nam je važan... Složićete se, da može ko da nam zaviri u torbe, komotno bi sastavio poprilično iscrpne psihološke profile.
Tipično ženska ideja: „Sve svoje sobom nosim“, ide ruku pod ruku sa navikom da pored naizgled „nerazumnog“ sadržaja, zadovoljimo i neke estetske potrebe za formom. Sasvim opravdano i sasvim ženski... I nikada, ni jedna od nas neće naći onu pravu, kao što čitave živote ganjamo savršen par cipela.

I dok neke od nas maštaju o tašnama sa potpisom onoga djeda, neke konspirativno pune koverte na kojima je ispisano ime brenda čijom će se tašnom jednog dana zoriti, neke prave debele minuse na karticama, neke se zadužuju po buticima, ja sanjam šašavu torbu najvoljenije dadilje 20tog vijeka.
I imaću je, makar konfiskovala neuništivi stari stolnjak koji djed (čudo kako se sve oko djedova vrti...) i ne primjećuje, a upravo je odgovarajući za ovaj naum. Naravno, teži dio posla biće potraga za zanatlijom koji bi mi napravio ovo čudo...

Kao sumanuta složenica „Supercalifragilisticexpialidocious“, muškarcima krajnje nerazumljiva, a nama upravo tako zabavna, ženska tašna skriva više tajni od čuvenih piramida! Tako i treba da bude... Nešto naše, samo za i zbog nas!