Bliže se vreli dani, razigrani cvjetići na haljinama (hoće li biti moderni, zaboga?), japanke i ... alergije...
Godinama dobijam ružni osip po dekolteu, kako otopli.
Prvo je od strane nekih dermatologa bio tretiran kao alergija na sunce, pa sam pila ljekove čija imena ne umijem da izgovorim i izlazila ljeti samo noću, kao vampir... Za nekoga ko voli sunce i ima melanina za izvoz, ovo je bila strašna kazna. Skoro deceniju nisam išla na more, nosila tunike i o jadu se zabavljala.
Dojadilo mi je da djeca idu na plažu samo sa tatom, samo popodne i odlučim da se porodično preselimo na obalu na nekoliko dana. Dodjavola i alergija, rekla sam sebi i „čvarila“ se ka' prava beogradjanka, kako i dolikuje. Na moje veliko iznenadjenje, osip se povukao!
Ali nije me napustio... vratio se, a je malo ona  morska  „farba“  izblijedila.

Naravno, sa novonastalom situacijom valjalo je naći i novog ljekara.
Tog dana nisam pokrila svoje crvene fleke puderom, kako bi ih čika doca što bolje vidio i bile su više nego „zamamne“ kada sam sjela na stolicu preko puta njegove.
I pričam, sve kako jeste. Kao neko ko je naučio pravilnu komunikaciju sa ljekarima, gledam da kažem sve što je za moj slučaj važno, a što bi moglo da mu pomogne u donošenju dijagnoze.
Kažem da sam ovih ružnih fleka poštedjena tri mjeseca godišnje (ona zimska) i da je slične imala i moja majka ponekad kada se iznervira. On podigne pogled sa papira po kojem je švrljkao nešto i krajnje neuljudno prekine moje izlaganje o porodičnoj anamnezi.
„A čime se bavite?“
„ Domaćica...“ slažem ne trepnuvši nadajući se da me nikada nije vidio na TV-u. Slažem, jer sam zatečena pitanjem... Mislim da je svjestan da bi osoba koja mu je dala iscrpnu istoriju svoje „bolesti“ napomenula da je kojim slučajem u redovnom kontaktu sa nekim opasnim supstancama...
„A gdje vam radi muž?“... i moja dobrodušna i zlonesluteća glava shvati kuda ovaj razgovor vodi...
Da on prvo vidi koliko ja njemu mogu valjat' pa da pričamo dalje...
Sa usana mi skliznu ime firme moga čoeka, jer mi je bilo dosadilo da lažinjam...
„Ne bih rekao da se to vama povlači“ samouvjereno mi dobaci nezainteresovan pogled preko naočara.
„Kako to mislite? Pa zar sam došla ovdje da vas lažem? Od novembra do početka februara ih nema, rekla sam vam...“
Vjerovatno završavajući Čiča Glišu na papiru ispred sebe, grubo me prekide nastavljajući svoju priču.
„Takvi osipi se obično ne povlače... Ja ću ovdje napisati nešto kao radnu dijagnozu, ali moramo da  uradimo biopsiju. Doćićete u Beograd (o, kako da ne! Hop, hop zeko!) na moju kliniku, tamo vam nećemo naplatiti pregled (A jel'? Kako ste uvidjavniiii...) tralala, bla, bla, bla...truć.“

Discoid lupus erythematosus...
Pisalo je na izvještaju koji je presavio i dao mi kako bih ga proslijedila sestri koja će mi naplatiti pregled, a da čuš... Tek kada sam se našla na ulici, pogledala sam list i odmah se dohvatila telefona i Gugla... Lupus...vuk.. ovca... šišanje... Kaže internet da ovaj kožni oblik lupusa nije ozbiljan kao druge vrste ove podmukle bolesti... Ali ovo što ja imam ni meni ćoravoj ne liči na to! Lupus... vuk... ovca... šišanje.... Protiče mi kroz glavu sasvim logičan niz asocijacija...

Aoooooo, kako me nagrdi docoooooooo! I to sve kako bi me odrao za koju stotinu juhujaca (bez naplate daljih pregleda...).  Zbog urodjenog poštovanja ove profesije uopšte, šok i neznatan strah od ove zloslutne dijagnoze nije izostao. Dok je niz gorepomenutih asocijacija tekao kao pjesmica iz prvog osnovne, moram da priznam da sam se dobro isprepadala... A ipak je on doktor...neki...
Neću vam  reći gospodinovo ime, jer ne kritikujem, niti se privatno razračunavam, a još manje zamjeram... Zamjerati nekome je isto kao kada popijete litar varikine i čekate da umre onaj drugi... Samo mi sve ovo smiješno...

Kako god, ošamućena, a i uvrijedjena do srži (nisam ja bre budala!) podjem u jednu drugu ordinaciju gdje mi strpljiva ljekarka kaže da to sigurno nije kožni lupus, ali neka alergija jeste... NiTko ništa ne zna, krhko je znanje... Napravila mi je kremu koja RADI i savjetovala da smanjim unos kalijuma, jer on je okidač svih alergijskih reakcija... Uh...
Kako da ne jedem paradajz i banane? Kad vooolim... 
Što me podsjeti da bi valjalo da joj se ovih dana nacrtam, kako bi mi smućkala zalihe za ovo ljeto... Doduše, ni ovo čudo više ne pomaže kao u početku, ali makar mi se osip značajno smanjio...

E sad, nije moja pustolovina trajala tako kratko, posjetila sam bezbrojne ordinacije tamo i ovdje i čula raznovrsne, uglavnom neprijatne komentare na rad i ličnost prethodnog kolege.
Ne potcjenjujem nikoga „na nevidjeno“ ili „na preporuku“. A čini se kako je to prateća pojava  u mnogim profesijama... na žalost i u medicini... Te ovaj je šarlatan, te onaj je mator pa izlapio, te onaj nije dermatolog, nego kozmetičar...  'Ajde u muzici mi i nije čudno da se kolege olajavaju to što mogu, pa poslije piju zajedno i olajavaju trećeg... Navikla sam...
Čitava stvar je dobila novu, gotovo montipajtonovsku dimenziju kada sam ih vidjela sve zajedno na jednom prijemu. Rekao bi čovjek da se vole beskrajno i čuju telefonom tri puta na dan...  kao antibiotici se vole.

Sujeta je čudo jedno... Imam je i ja, bez brige, ali mi je veći dio odstranjen zajedno sa još nekim suvišnim osjećanjima, pa ih ostalo samo sedam. I ova alergija...

Ponovo će neki moje „pečate“ tumačiti kao „ljubavne ugrize“ i biće neizrecivo zabavno da lovim njihove znatiželjne poglede ka mom poprsju i  zamišljam kakve će oni „dijagnoze“ da mi postave kada se okrenem. “ Majka dvoje djece, onako dobrog muža ima...pi, razvratnica!“ Eeee, sve i da imam kad da se razvratim, opet bi gledala da štošta dovršim po kući...Ćurka nepopravljiva... Iako moji osipi ni malo ne liče na znake strastvenosti, dio tijela na kojem se pojavljuju je intrigantan, nadasve!
Ponovo ću, sa ili bez čudesne kreme da se nerviram, jer čak i zeleni korektor jednostavno odbija da ih pokrije, baš onda kada bih da sam besprijekorna...
Tak'i mi (iako ni u njega ne vjerujem pretjerano) horoskop...
Eto, sad znate... ako me vidite namrgodjenu ovog ljeta, da znate što mi je. I da mi više o ovome ne pričamo.. da ne bude poslije mi o vuku...