U ranom djetinjstvu smo vjerovali u postojanje šarene laže... Neki su je zamišljali kao veliki lilihip, neki kao slikovnicu, a nekima je samo njeno bombastično ime izazivalo prijatne trnce iščekivanja...
Kako smo rasli, rasla i je šarena laža. Iako smo nekako usput postali svjesni da je ona sinonim za nešto daleko od stvarnosti, prazna obećanja, uvjek nas iznova iznenadi kada se sapletemo o njen rep.
Gotovo je svaka dobronamjerna duša makar dva puta u životu pogrešno protumačila znakove kraj puta i neko vrijeme živjela u blaženom svijetu neznanja.
Ali... pogadjate ovdje nije o tome riječ!

Jedna od najvećih šarenih laža za čitav ženski rod je takozvani stajling...
Sadržaj je nebitan ukoliko je pakovanje u skladu sa najnovijim trendovima.
Ukoliko udjete u butik u stavu Italijana koji psuje, sa one „bezobrazne“ ruke se pravo naprijed smiješi potpisana tašna, stopala vam se grče u hiper modernim cipelama, a na sebi imate nekoliko upečatljivih komada, možete slobodno da budete bez centa u najavi u novčaniku, jer će se „tete“ polomiti oko vas! One neće znati da je tašna pozajmljena, kao i cipele. Neće imati pojma da ste jaknu uzeli „na probu“ u drugom butiku. Neće primjetiti karijes na trojci gore lijevo, ni akutni nedostatak četvorke gore desno. Imaćete priliku da čitavo popodne isprobavate haljine sve dok vam ne dosadi!
U slučaju da imate novca i baš vam se troši, ali ste u kupovinu krenuli ležerno obučeni u odranim farmerkama, postaćete vinovnik eksperimenta nalik na onaj Pavlovljev sa psom. Kako se za nešto uhvatite, odnekud će zalajati nervozni glas koji vam saopštava cijenu istog! Ili će vas, kao Džuliju u „Pretty woman“ udaljiti... Doduše, ne vjerujem da će vam idje na Balkanu u lice reći kako ste nepoželjni, ali kod nas postoji disciplina koja se trenira od malih nogu!
Diskretno od**bavanje nam je u genima!

Čula sam mnogo priča o uzornim suprugama koje ustaju za mraka, kako bi se u strogoj konspiraciji doćerale! Dok njihov dragi spava, počinju od viklera, pa preko brijanja nogu stižu do kompletne šminke i taman oko doručka izgledaju besprekorno, kao sa reklama! Nisu ni svjesne da šminka nikada neće nadoknaditi taj sat više koji bi odspavale da su malčice opuštenije! Neke bez šminke ne idu ni smeće da iznesu, a meni to nikada neće biti jasno...
Lijepo je i poželjno biti dotjeran, ali kada kao heroine ruskih klasika stavimo veto na suze i svaku emociju, kako ne bismo pokvarile „opšti utisak“, kada smo „scenski“ namazane u svitanje, nije li logično da nas suprotni pol tumači kao plitke i površne?

Naravno, primjeri su mi, kao i obično ekstremni, ali malo kojoj naše svakodnevne šarene laže zaista smetaju... pa ni meni, ako ćemo iskreno!
Svijesne smo da je „ljepota“ iz kutijica samo maska kojom štitimo onu pravu sebe, kojom koliko god samopouzdanja zaista imale, nikada nećemo biti sasvim zadovoljne! Obrve nam nisu prirodno „lijepe“, ah, evo pincete ili iglice za tetovažu da to isprave. Prirodna boja kose nam se ne dopada, ne „otvara“ nas, a i sijedih je sve više, evo kutijice čarobne! Krenule bore, tonus lica pada... nema problema, eto maski, krema, pa i iglica koje će to da riješe!

Sve naše dijete ili „liječenje“ tuge čokoladom, svi oni besciljni telefonski razgovori u kojima se jadamo jedne drugima, neopravdani šoping (zaboga, zar to postoji???)... spisak bi se otegao u beskonačnost, jer koliko žena, toliko šarenih laža.. na kub! Sve su to samo „krivine“ koje svjesno ili nesvjesno hvatamo kako bismo zaustavile vrijeme, prevarile oko posmatrača, čak i samu prirodu! I ponekad se čini kako smo sve uspješnije u tome!

Au... kako nas napadoh! Pa nismo samo mi, ženski rod jedine korisnice šarenih laža!
Samo malo pažljivije pogledajte kako gospodin u redu ispred vas, koji izgleda kao direktor banke teatralno vadi skupocjeni novčanik kako bi platio hljeb, mlijeko, meso i toalet papir! Masku „alfa mužjaka“ ostavlja ispod otirača, kada stigne kući!                                                                                                                                                            Pogledajte one mladiće u bijesnom automobilu kako se zore na semaforu, pazeći pritom da ih ne vidi neko ko im oca poznaje!
Na kraju, pisati o muškim šarenim lažama zahtjevan je posao. Jer, za razliku od naših, njihove su često daleko od plitkih i površinskih pojava. Zato bolje da ih ne diramo!

No svi smo mi još i dobri prema onima koji žive šarenu lažu na veliko!
Oni po pravilu imaju neiscrpni izvor ambicije, laktove minimum dva metra i djon (krampon) obraz! Ostali „talenti“ su prisutni u dozama koje bi i Bordžijama bile beznačajne kada su otrovi u pitanju. Ima ih u svim sferama. Srešćete ih na ulici, u tržnim centrima, gledaćete ih na televiziji, čuti njihovo lelakanje na radiju. Vidjećete ih nepristojne po časopisima ili iz istih saznati šta su juče ručali, gdje i sa kim su se posvadjali ili pomirili. Psovaćete ih kada vam izlete u saobraćaju (ili u blistavim automobilima, ili  opremljeni ka' za njujoršku nedjelju mode u cik zore kod hotela Crna Gora) ne gledajući dalje od sopstvenog nosa.

U medijima, muzici i televiziji prvenstveno, su odrednicu o „kvalitetu“  uglavnom prilagodili sopstvenim „sposobnostima“ da se više i ne čudimo.  Upotrijebiti termin mediokritet, bio bi kompliment i zato mi je smiješno kada se udjene kraj nekih imena zarad objašnjavanja generalno loše situacije... Ništa loše nije biti osrednji, u sredini. No je tuga kada se „kvaliteti“ ispod svakog nivoa deklarišu kao  jedini ispravni i tako srozaju sistem vrijednosti na najniže grane.

I dok na svjetskim televizijama mame gaje čopore djece pod budnim okom kamere, američke domaćice komuniciraju sa mrtvima, supruge, ćerke i unuke  ćorkiranih kriminalaca prikazuju svoj bahati i jadni život svakome ko ima želudac da ih gleda, naše televizije pored reality dijareje, nude i pregršti sipanja iz šupljeg u probušeno, kao i petominutne zabezeknute poglede (ničim izazvane) koje razmijenjuju junaci planetarno popularnih sapunica!
Jedna pametna glava mi je davno dala definiciju „prozora u svijet“ koje su i mudri Tarabići prorekli kao „zlo sokoćalo“ koje će samo nevolje donijeti...
„Imaš TELE i imaš VIZIJU... i nema dalje....! rekla je i stvarno, nema dalje...

Blejimo ka' telad u kojekakve likove svjesni i mi koliko i oni da su tu samo zato što im je naklonjena trenutna situacija. Ili smo obostrano blaženo nesvjesni, pa blejimo jer nemamo pametnija posla... A u vezi sa tim, izvjesni rimski čobanin je davno otkrio kako je teško ćerati stada pametnih ovaca, dok su mudri čobani koji milenijum kasnije skontali da je ono „zlo sokoćalo“ djelotvornije od inkvizicija, spaljivanja knjiga i ostalih „štapova“ koje koristiše kroz istoriju...
Ko je skont'o, skont'o, neću dodatno objašnjavati jer nisam previše upućena...

Kako god, velike ili male šarene laže, bez njih se ne može!
Moja kuma i ja smo kao bezbrižne djevojke, jedne jeseni u isto vrijeme prolazile kroz raskide veza koje su „obećavale“... Tužne i povrijedjene sujete (što tada naravno nismo tako gledale), spremale smo se za neku žurku. Zadovoljne šminkom i garderobom izvadile smo svaka svoj novi parfem poput dva ljuta kauboja. Ja sam kao i obično stavila sasvim malo, a ona se okupala u svojem bodreći me riječima:
“ Ne štedi to, draga! Neka svi misle kako nam je dobro!“
Ne znam za druge, ali nama je bilo dobro! Ne toliko zbog parfema, koliko zbog osmijeha koje smo poput Srijede Adams namicale na svoja lica. Isprva je borba bila teška, ali kasnije, baš ti osmjesi, te naše šarene laže su postali iskreni i mi smo prestale da se pitamo gdje li su ona dvojica što nam srca slomiše!

Baš tako, šarene laže su naši maleni mačevi za borbe sa sedmoglavim aždajama realnosti, naši lijekovi za nesigurnost, naše ružičaste naočare i bez njih bi nam i tako težak život bio još teži!
Usisala sam dnevnu sobu, počistila prašinu i pospremila krš. Dječija soba je u haosu, kupatilo takodje, ali ja sjedim u dnevnoj i ispijam mirisni čaj. Uživam i sve dok su vrata spornih prostorija zatvorena, biće mi banja!
Problem koji ne vidiš i ne postoji!