Do sada sam u životu naučila da krečim stan, popravljam automobil, palim isti na „gurku“, popravljam sitne kvarove po kući. Naučila sam još štošta, jer vrijeme je takvo, ali najvažniju stvar (jer je vrijeme takvo) nisam i vjerovatno neću nikada... Da lažem...
A priča se kako neke žene ovih dana lažu... Žene koje su prošle kroz iste sobe, sale i hodnike, kao i ja prije osam godina, donoseći na svijet dragocjene zamotuljke. Ima nas različito vaspitanih, sa raznim prohtjevima, to je činjenica. I ne umije svako da se navikne na iste (ne)uslove, da se prilagodi, da istoleriše. Ali se u mnogo stvari te žene i ja slažemo... I ne lažemo.
Moram da napomenem da neke slike neće biti naročito prijatne, da se izvinim zbog nekih eksplicitnih scena, kao i da nisam umjela da izbjegnem potrebu za smijehom (čak i kada možda ne bi trebalo da bude smiješno) ali dragi moji, ovo je cijela istina i samo istina.

Naoružana neuništivim smislom za humor, blesava od sreće što dugoočekivani dječak konačno dolazi, pozvala sam u petak 28. novembra, oko devet ujutro ljekarku sa privatne klinike. Pratila je moju trudnoću, a ne radi u bolnici („greška“ broj jedan)  Pukao vodenjak...
Kaže mi da se javim njenom kolegi koji je upravo na dežurstvu (a preuzeo je par posljednjih pregleda kako bi se upoznao samnom i kasnije porodio) i da ništa ne brinem...
Za manje od sat vremena, zbunjeni, uzbudjeni i nespremni, jer je malac poranio, stigli smo u ambulantu, preko koje su me dalje proslijedili u porodilište...

Ambulanta... Udjete u jedan hodničić, tamo ima jedna klupa i čiviluci. Kažu vam da se skinete i ostavite sve stvari tamo (hazard, zar ne?) pa onako bose i gologuze šljapkate po betonu i čekate da vam kao pomahnitalom govečetu na rodeu otvore kapiju...
Poslije sam prilično nervoznoj teti na šalteru za prijem odgovarala na pitanja.. Izmedju ostalih: zanimanje. Kažem „mmuuzičar“ i sjetim se Bore Todorovića koji „nosi tetki lek“ i prsnem u smijeh. Ona piše „domaćica“.. . Pa dobro, neka napiše i gonič slonova, samo da se sve ovo završi sa Andjelima, pa da bebac i ja podjemo kući...
A tek je počelo...
Najstrašnije mi je bilo kada sam mužu dala stare patike i ofucanu trenerku da ih ponese kući... Osjećala sam se kao uplašeno dijete, čak je i suza krenula... Priznajem, ne volim bolnice...

Iako sam ponijela sve nalaze hronološki spakovane u fasciklu privatne klinike („greška“ broj dva), niko se nije dohvatio tih papira, koji bi i meni, a i njima olakšali stvar...
A najvažnija stvar u čitavoj priči je da sam hipertoničar!

Pripremna soba...
Stvarno slatke i ljubazne curice su me tamo dočekale sa klistirom i brijačem kakav je koristio moj pokojni djed! Pitam imaju li i britvu Svinija Toda, one me gledaju bijelo... Kako tako izbrijana kao tek zaklana krmača, pokušavam da nadjem nešto čime bih tapacirala wc šolju... nema ništa...  „Izvinite, a gdje je toalet papir?“
„Niste donijeli TOALET PAPIR???“ pita me sestra preneraženo kao da sam u najmanju ruku došla da se porodim praznog stomaka...
„OK, dodajte mi telefon...“ i sjedam bijesno na golu šolju, bez daske... Toalet papir je stigao za petnaest minuta, uz galamu na ulazu u porodilište, naravno..

Sala za porodjaje...
Nakon što su na meni izvršile obred uvoda u porodjaj, slatke me sestre dovedoše u salu prilično zbunjene kako uopšte hodam, znam kako se zovem, zašto sam tu i ostalo, imajući u vidu vrijednosti krvnog pritiska koji su mi četiri puta mjerile. Naravno, nisu mi rekle cifru, samo su se došaptavale sa babicama i zabrinuto me gledale.
„Sad će doktor“ je rečenica koju sam čula nebrojeno puta u narednih 48 sati.
Babice su utvrdile da sam otvorena jedva dva centimetra, CTG je utvrdio da imam bolove (koje ja još nisam osjećala...), a da bebino srce kuca kako treba. Ali se ne otvaram... „Indukcija ne dolazi u obzir“, reče mi jedna od njih, „dok vam ne spustimo pritisak“. I dadoše mi neku injekciju od koje sam imala krastu veličine mandarine narednih mjesec i više... Pozadi... Sad će doktor...

Pripremna soba dva...
Ovo je sobica u kojoj sam provela najviše vremena. Nalazi se u produžetku sale za porodjaje. Ima dva kreveta i tuš kabine. Rekoh krevet? Ne, to su kolica sa po tri plastikom presvučena jastuka na koje čaršav ni Meri Popins ne bi zategla valjano... A kako god da pokušate da se namjestite onako nezgrapne, vazda vam poneki dio tijela ostaje viseći.
Popodne je prošlo mirno, bez porodjaja, mog a i bilo čijeg... Slala sam mužu poruke, pokušavala da zasmijem i njega i sebe. Kako koga čujem u sali, tako sam došljapkavala do vrata i kao siroče nijemo gledala.  „A ja?“
„Sad će doktor“, se naravno u jednom trenutku i pojavio, ali me je samo u prolazu pogledao s visine, nasmijao se nadmeno i otišao kući...

Stigla je lagano i noć. Ponovo mi je pritisak bio previsok, pa sam ovaj put dobila neke tablete... Da sam tada znala da mi se dogadja klasično „pranje ruku“, jer sam bila knjiški primjer preklampsije (a niko ne bi volio da baš njemu na stolu padnem u komu...) odustala bih od prvobitne namjere da se prirodno porodim i tražila carski rez...  I to je trebalo da mi bude predočeno istog trenutka kada sam primljena, ali iz nekog razloga nije... Kao da je rezervisan samo za odabrane... Ne radi se onda kada je medicinski opravdan, već samo kada  bi  da se izbjegne onaj biblijski bol...
Uvedoše u salu jednu četrdesetogodišnjakinju... Krenulo, blago njoj... Urla žena kao da je vode na giljotinu... Zove majku, kuka, prenemaže se kao narikače na sahranama... Šutira babice i doktora, grebe, grize kao bijesna tigrica...
Virkam stidljivo kroz malo odškrinuta vrata i čekam neću li čuti bebin plač...
A čujem doktora koji je sa sve brkovima u tom trenutku za deset brojeva manji od mene.
„Večeras imamo dvije BABE prvorotke...“
„Nemoj da ti ova baba dodje sad... „ pomislim, preponosna na svojih 34, ali ugrizem jezik, pomazim stomak i kažem: „Strpi se sine, večeras nije naš red...“

Subota mi je protrčala u magnovenju. Poslali su me da nešto pojedem .. Grašak, siv koliko je prekuvan, bez soli i ikakvog začina sa nekim djonom, koji bi trebalo da glumi komad mesa...hvala,  zaista nisam baš toliko gladna...
Počeli su bolovi, ali bez onih pravih rezultata, bila sam i žedna, ali mi nisu dali da pijem. „Ako ste žedni, uzmite tufer, pa malo nakvasite usta...“ A ja bih popila Nijagaru... do poslijednje kapi.
Ni ovu noć nisam spavala, ali sam bila nešto mirnija, jer su mi prošvercovani sokovi, svekrvini sendviči i Autostoperski vodič kroz Galaksiju. Iz prostorije gdje doktori i sestre sjede kada su na pauzi, domilio je miris svježe skuvane kafe i cigareta... „Piju kafu, a ne nude...“ poslala sam čuvenu Radosavljevu rečenicu u poruci mužu.
I pomislim, neka im je prijatna kafa, mogu da se opuste večeras. Jer ako sad rodim dječaka, moraću da ga zovem Jugoslav... Bio je 29ti novembar...

Pun mjesec šta li, te se noći porodiše mnoge srećnice. Neke lagano, kao mačke, neke teško i bučno... Mene je povremeno jedna malena, ali snažna babica vodila do stola gdje me je ručno otvarala... Mrzjela sam je najstrašnije, ali sada znam da je spasla i mene i bebu. Ručno, a? Ne postoji bol koji sa ovim može da se mjeri... Imam jako visok prag trpljenja bola, ali ovo... Možda porodjaj puta deset. Naravno, kada krene porodjaj, vaše tijelo luči enormne količine endorfina (čuvenog hormona sreće) koji vam ublaži šok. A pri ovom manuelnom čerečenju (dizvinete) endorfin je prisutan koliko i zgodni doca nalik na Klunija...
Kada vrisne normalna žena, to je vrisak.. Al' kada vrisnem ja, sa 105kg tadašnjih... Uši otpadaju. A babica me gleda kao da mi je upravo skratila nokat na malom prstu...šta mi bi...
Naravno, ponovo nadjem razlog za smijeh. Umjesto neartikulisanog vriska, tog se ranog jutra porodilištem prolomio krik Vilijama Volisa: „Freeeeeeeeedooooooooom!“
I naravno, počnem da se smijem, kao šašava... A babica me gleda i pita se hoće li mene na psihijatriju kasnije ili....

Nedjelja, 30ti novembar, 8 ujutro... Nova smjena ljekara... Više mi ni Volis, ni Daglas Adams, a ni moj blesavi smisao za humor nisu pomagali... Iscrpljena do krajnjih granica, porodjajni bolovi tek postali ozbiljniji. I dodje doktor! Jedan drugi doktor. Andjeo! Molila sam ga da me povede na carski, jer sam se plašila da neću imati snage da se porodim... Ali, u ovom trenutku je bebina glava već bila u cerviksu i takav zahvat je bio rizičan. I za mene i za bebu... OK, imam ja snage. Upri Ljeposava!
I dodjoše još dvije babice... Čak je i krvni pritisak došao na normalne vrijednosti. U 10 i 10 ujutro, na dan kada je rodjen i Billy Idol, uz pomoć troje divnih i poslu predanih ljudi, rodih Marka.
„Doktore, jel' sve na broju?“ bilo je moje prvo pitanje...

A moje mače, ljubičasto, izmučeno, umorno, glave izdužene... Odnešoše ga, okupaše, smotaše u bananu i donesoše... jao, kako je sladak! Savršen je!

...

Nastavak Kajine priče o desetodnevnom boravku u podgoričkom porodilišta pročitajte u petak 09.03.