Ima jedna karikatura koja  me uvijek nasmije, jer  se i sama u njoj prepoznajem.
Žena  pristojne kilaže, finih oblina (recimo da blago naginje ka epitetu „jedra dama“) i muškarac proćelav, sa stomačićem i „sisicama“ stoje ispred ogledala.
Ona sebe vidi kao predebelu, tužnu i opuštenu „kravicu“, dok njemu slika iz ogledala liči na vremeplov... on je isti onaj dasa kao i prije tridesetak godina.
Da nam je muška pamet makar pola sata, da iskuliramo pred ogledalom... a?

Nedavno sam vidjela i parafraziranu, ali ni malo smiješnu verziju ove karikature.
Djevojčica, anoreskična, koščata i tanušna kao sijenka, vidi sebe kao bucku kojoj sve nešto „kipi“...
O, draga Barbie, u paklu se dinstala! Koliko je samo mučenica koje bi po svaku cijenu tvoje neproporcionalne proporcije... Potražite, ima sličica na internetu.. kako bi izgledala žena gradjena kao omiljena nam lutka!Mogla bi da opstane jedino na aparatima.. jeza...
Ma znam, nije kriva Barbie, nisu krive ni današnje manekenke, od kojih je većina kao toalet papir- iskoristi, iscrpi, pa pusti vodu... greote baš! Znamo mi ko je kriv, no zalud nam da lajemo kad se naš lavež visoko gore i ne čuje...

U apoteci prije neki dan, čekam da se dvije stidljive djevojčice „dogovore“ nešto. Čeka i apotekarka... Obije u ranom pubertetu, slatke kao bonbončići, skupljaju hrabrost i konačno jedna od njih progovara:
„Dajte mi tablete za mršavljenje!“
Prijateljsko ubjedjivanje koje je usljedilo nakon što smo apotekarka i ja shvatile da „čarobne pilule“ nisu za mamu ili stariju sestru, završilo se teatralnim izlaskom uz drsko dobačenu rečenicu:
„Mene majka to ne brani!“

U nekoj drugoj apoteci  ili online će joj u susret izaći neko kome je jedino bitno da  proda, pa nije važno šta, a još manje kome. To što ta malena „nevaljalica“ doživljava svoje tek napupele buduće obline kao neoprostivi višak zbog kojeg će biti omalovažavana,  nekome neće probuditi savjest. Cijena je ta i ta, hvaladovidjenjaprijatno! Za kontraindikacije i nuspojave nas briga baš, dodjite nam opet!

Da li je ta  “mama što ne brani“ čula da ova bolest uma, pogadja djevojke izmedju 12 i 25 godina? Da li je čula da smrtni ishod, kao i trajna oštećenja vitalnih organa nisu rijetki kada je anoreksija u pitanju? Da li je rekla svojoj ćerki da je pupoljak najljepši baš onako zaobljen i bucmast? Ili jednostavno preskače preko naznaka budućeg užasa koji možda očekuje najdragocjeniji joj dar, prosto zato što nema kad  time da se bavi? A anoreksija se, kao i svaka pošast dogadja drugima...

U pubertetu nam oči pored svega ostalog malo pobrljave i to je normalno. Vidimo veliki nos, bubuljice na čelu, „prevelike“ grudi, zadnjicu, butine. I čini nam se kako baš svi samo to na nama vide! Sjećam se sebe zbunjene i očajne... Sjećam se mamine vještine da  svaku moju novootkrivenu  „manu“ pretvori u povod za smijeh.
Nikada me nije lagala kako sam najljepša na svijetu, kako mi nema ravne... Ali mi je govorila će da to što imam i to što jesam slomiti poneko srce, izazvati mnogo uzdaha i poneku ljubomoru. I bila je u pravu.
Zato sam možda jedna od rijetkih koja ne skida tag sa manje reprezentativnih fotografija. Tak'a sam kak'a sam! Da smo zdravo. Ne možemo svi 24/7 izgledati kao fotošopom dotjerane dive!

Ali... mediji, ta najmutnija djavolja rabota su danas mnogo jači od manje ili više strpljivih i na razgovor spremnih mama... Otkud ja sa svojih trinaest mogu da znam da su nekome u fotošopu prepolovili butinu, bezobrazno suzili struk, izbrisali bubuljice, bore, pjege, fleke, podočnjake i ožiljke, stanjili ruke? Do mene stiže jasna poruka da je to lijepo i da sam ja, inače sasvim normalna u okvirima estetike i medicine, ni manje ni više neoprostivo debela i ružna!

Sjećate li se one čuvene madridske nedjelje mode (ako me pamćenje služi, odmah nakon  tragične smrti dvije sestre, manekenke) kada je organizovana revija za „nestandardne ljepotice“?
Pistom su svoje prenaglašene obline ponosno šetale bucke (u pravom smisli te riječi) svaka kao Andjeo zaista, ali sam se pitala čemu krajnost? Prvo zombi girls, a onda smo gledali sestre po kilaži Queen Latife, koju moja malenkost obožava, usput da vi rečem...
Gdje su  se izgubile one NORMALNE? Cindy, Naomi, Linda, Claudia i ostali supermodeli 80tih su posljednji vapaj istinske ženstvenosti u modnoj industriji, sve su prilike...
Pokušaj sa buckama nažalost propao, vratile su se zombie girls, a kad će poći pa- pa ne znamo...

Isti parfem na nekome smrdi, a na drugome božanstveno miriše! Ista haljina (različitog broja, naravno) na nekome puca, a na drugome visi! Ono što je jednom smiješno, drugi ne razumije. Ono što je jednom lijepo, drugome izaziva gadjenje. I tako je oduvijek i biće zauvijek. Ideal ljepote se vijekovima mijenjao, ali 100 ljudi jednu stvar gleda iz 100 različitih uglova i nikada je neće vidjeti isto! Današnje „idealne porporcije“  ne samo što nisu zdravstveno poželjne, već nisu svakome podjednako lijepe!
Nismo svi i nikada nećemo moći da budemo isti!

I u tome je najveća ljepota života na ovoj planeti!
Raznolikost.

Samo što to nije najzgodnije ni u političkom, religioznom a ni u ekonomskom smislu...
A jedna trinaestogodišnjakinja ne razmišlja toliko daleko.
Ona samo želi da se uklopi u uniformnost lažno šarenog svijeta.
I zato je slagala da je doručkovala, ručak na silu povratila, a umjesto večere primila infuziju u urgentnom, gdje je priznala da ovako živi još od ljetnjeg raspusta i još pije neke tablete...

Zato pustite pupoljke da pupe, naučite ih najvažniju mantru:
bolje da ljulja nego da žulja  (prim. moja baba, naravno!) i dodajte poneku bočicu aromatičnih začina u svoje kuhinje.
Kilogram gore, kilogram dolje, koga je briga! Samo da smo zdravi, siti i srećni!