Jučerašnji dan sam prespavala vukući se po stanu koji me je dočekao baš onakav kakvog sam i očekivala nakon pet dana moje odsutnosti, a „vladavine“ mojih najmilijih mufljuza. Od petka smo imali ubitačan tempo: nastup za nastupom, prešli više od 700 km (od toga sam bar 40 sati stajala na štiklama).
Pijuckam kafu i razmišljam kome prvo da se javim od svih divnih prijatelja koji su mi slali poruke podrške u utorak uveče... Dok veš mašina i mašina za sudje obrću prvu turu ( i to ih je mrzelo samo da uključe), javiću se prvo Vama, pa idem dalje...
U ponedeljak ujutro krenusmo rano, kao malena ekskurzija osnovaca. Pospani, nasmijani i raspoloženi za blesavljenje. Tek negdje pred Cetinjem, sjetim se da su daire (važan scenski rekvizit našeg bubnjara) ostale kod kuće u mojoj torbi sa mikrofonom i „enciklopedijom tekstova“ i da vjerovatno u tom trenutku moj sin razvlači osmjeh kao Tom Sojer i izjavljuje kako će mama da pozove uskoro... I jesam... Povezala sam muža i kurirsku službu, pa smo daire preuzeli kasnije tog popodneva u Kotoru, ave kuriri!
Hotel u kojem smo bili smješteni je na kraju Igala. Okružen ledinama, fudbalskim terenom i grobljem, ali sasvim nalik na malenu oazu ljepote i udobnosti! Uh, sad mi se nameće tema o turizmu i usluzi, ali nemam namjeru...
Kao što rekoh, imala bih materijala, ali to nema nikakve veze sa organizatorima Sunčanih Skala, koji su nas ove godine bez obzira na mali budžet, dočekali, ugostili i ispratili kao zvijezde! ... Iako pisac ovih redova sebe ne doživljava tako, lijepo je osjetiti da si nekome važan!
Prvi dan nam je protutnjio u magnovenju... dolazak, gostovanje u Budvi, u nekoj TV emisiji, jurnjava po Kotoru kako bismo se kratko videli sa našim prijateljicama Ninom ( CUT-CUT) i Ksenijom (Kutak za tebe) i preuzeli zaboravljene daire od Pedje kurira. Dok smo se pripremali za generalnu probu (nakon večeri Novih Zvijezda) još jednom sam se rastopila od miline slušajući Evu Papović koja je pjesmu koju sam davno napisala Sergeju Ćetkoviću, pa čuvala za sebe, iznijela kao da je za nju skrojena. Kao i u slučaju naše pjesme, i za Evu važi ona izreka :
Nije kome je rečeno, neg' kome je sudjeno!
A i mladoj Aleksandri Belanović je sudjeno da postane velika zvijezda! Zaista, ostavila me bez daha!
Na generalnoj probi, tek poneki novinar, čisto da pohvata ponekog prije jutarnjeg pressa. Iako iscrpljeni, ljudi iz televizije slušaju, svakome izlaze u susret, mada nisam primjetila da je iko od nas dvadeset četvoro imao neki nezamisliv prohtjev. Još uvjek nisam uspjela da vidim snimak, ali vjerujem da je zahvaljujući Goranu, Karlu, Danijeli i ekipi sve proteklo valjano.
Dok pišem i prisjećam se, kroz glavu mi prolaze slike... Organizator koji čuva moju i tašnu Ivane Martinović, dok gostujemo u popodnevnoj emisiji, a da ga niko to nije zamolio, vožač koji strpljivo čeka zakašnjele učesnike, gospodja Mira Bučevac koja nas smirenim glasom lišenim i traga panike (kad je možda i panici mjesto) podsjeća na obaveze koje smo možda zaboravili... Još mi je sve zbrkano u glavi, ne zamjerite mi, ali generalno iako sam umorna kao pas, osjećam se dobro zbog pažnje koja nam je bila ukazana! Svima redom!
Eh... presssssss... Novinari, novinari... Khm...
Sa većinom novinara sam na ti i potpuno opuštena, a ima i nekih s kojima nikad nisam načisto... ne znam dal' smrde il' mirišu...
Jedna osoba, koja samnom nije progovorila, evo 6 i više godina, bez nekog meni jasnog razloga, na pres konferneciji mi se obratila! Bila sam u stanju šoka! Kao da smo maloprije popile kafu! Medjutim, odgovore na maliciozna i dvosmislena pitanja je morala da sačeka do uveče, jer mi prostor u kojem se dogadjaju konferencije za štampu, uvijek izazove blagi napad klaustrofobije. Kako god, ako sam joj i dala materijala da me „izvlači iz konteksta“, neću podizati tužbu! Hihihihihihi. Veliki posao! Makar su mi sve fotografije vrhunske, a to se broji. ( Tako rekao Bregović jedared!) Ipak, živo me zanima šta će me dočekati na stranicama novina... Uh, pojedoh se živa...
Kasnije smo momci i ja uslikani na plaži ( ne nadajte se golotinji) u duhovitim pozama, dok smo pravili probu koreografije...
Kada moja Lena posegne za ogledalom i „brlj“ šminkom koju joj obično tata kupuje, pa se sva zamaže i liči na srećno prase, pogledam je raznježeno i pomislim kako će doći dan kada će gledati da na licu ima što manje mazalica. Kao ja taj dan... Ipak, pošla sam do oficijelnih šminkera festivala po još ne jenjavajućoj vrućini, dobila provokativan i prvoklasan „vamp“ izgled, pa se vratila u hotel da dočekam svog čovjeka, frizera, druga!
Dejan Raro Milošević me je ošišao rano to popodne, na opšte zaprepašćenje momaka iz benda! Odvažno, otkačeno, mooooderno što bi rekla djeca! Feniranje od cirka sedam minuta ( a meni je i to previše) urodilo je jedinstvenom frizurom! Šta da Vam kažem... Preponosna sam na to čudo na svojoj glavi! Nisu me zaobišla pitanja novinara o tome šta ja mislim koliko je važan izgled ... Još se slatko smijem... Zašto to mene pitaju... pa ja sam po CG standardima modno neprosvjećena osoba! Ne nosim ništa firmirano, nisam opterećena cijenama i kreatorima...
Pa ipak, zahvaljujući gospodji Branki Kalezić ( butik Purpur), koja me godinama oblači i savjetuje, mom dragom prijatelju frizeru Deju Miloševiću i nakitu „Kutka za tebe“, konačno sam bila u skladu sa samom sobom! Pa kome se ne dopada, neka žmuri...
Momci nisu znali za planove oko mog „syber“ izgleda, ali smo se složili oko njihovog jednostavnog stajlinga i zajedno ga definisali. Ma sve u svemu, bili su mi kao lutke!
Sinoć prodjoše ispod mog balkona dvije curice nasmijane i slatke pjevušeći „Takni me u prolazu...“ uz treštav zvuk sa mobilnog telefona. Odmah sam pozvala momke da ih obradujem! Festivali dodju i prodju, ko je ponio Zlatnu Sirenu ponio je, frizure, šminka i toalete se manje više zaborave , ali čuvena rečenica : „Ljudi, imamo HIT!“ sada ima novi smisao, Vladanu, Ivici, Kažu, Toši, Miši i meni.
Ostajte mi sada zdravo i veselo. Odoh da se razmašem po kući, jer haos koji su napravili mamini mačići ima tendenciju da se proširi i na komšiluk...
Ostale Kajine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/dnevnik-najocajnije-domacice
U nedjelju, 17tog marta u gradskoj kafani održana je revija frizura Dejana Miloševića.
Organizovanje konferencija koje odjekuju širom svijeta zahtijeva više od samo okupljanja mislilaca i lidera
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)