"Mama, zašto ti ne izgledaš kao mama?"
"Kako to misliš? Pa kako ti ja izgledam?"
"Kao dječak!"

Nakon  razgovora sa mojom četvorogodišnjakinjom u školskom dvorištu, počela sam da nosim nakit, unijela neke sitne promjene u svakodnevni "džins" izgled, ali kada je oblačenje u pitanju, ova mama i nije baš modno osvješćena osoba... Više sam sklona udobnim kombinacijama, nego "upeglanim". Imam u ormaru nekoliko pari vrtoglavih potpetica i večernjih haljina, uvijek spremne za nastup, ali moja dnevna pojava je drugačija. Pošla sam onomad da kupim sebi neke "pristojne i ženstvene cipelice za svaki dan", a vratila se sa patikama... kariranim... Kako god, zapažanje moje djevojčice je pokrenulo malenu grižu savjesti i sada, dok odbrojavamo posljednje dane raspusta, hvatam sebe u strogom preslišavanju... sebe i garderobera...

Da odijelo ne čini čovjeka, ali da govori mnogo o onome ko ga nosi, davno je izlizani kliše.
Zašto i kako se ja, modna neznalica i vlasnica više pari farmerki i ležernih jakni, nego suknji i sakoa (a vrijeme mi je za ove druge) usudjujem da stavim na papir i slovo o ovome... ne znam. Možda da nadjem odgovore i rješenja sopstvenih rebusa...

Prije neku noć sam sa prijateljicom, britankom, komentarisala par očiglednih stilskih promašaja... .
Za stolom do nas, sjedila je žena sa dvadesetogodišnjim sinom...čekaj, skoro će ponoć... Nešto tu ne štima! Tek na drugi pogled postaje jasno da  "mumsy" osoba, kako je moja prijateljica nazvala, ima manje godina od svog pratioca! Ali nemarna pundja, pogrešno izabran okvir dioptrijskih naočara, svedene boje garderobe, potpuno "zasjenjuju" njene preslatke, do juče bebeće obrašćice, velike okrugle oči i zaista besprekoran ten! A u blizini, dvije cure, dva medenjaka, sa više šminke na licima nego što bi normalna osoba potrošila za godinu dana, u nečemu što bi trebalo da predstavlja suknje, a ima širinu vojničkog pojasa i sa toliko aksesoara, da te glava zaboli... Kao što je njihova susjetka  na prvi pogled "mamica", tako i one odaju utisak koji se njihovim roditeljima nikako ne bi dopao, a same vjerovatno ne žele. Pripisujemo njihovoj mladosti pogrešno izabrane načine da, s jedne strane, budu pristojne, a sa druge, da skrenu pažnju.

Činjenica je da nismo svi Bogom dani za sve i da postoje ljudi koji to jesu kada je ruho u pitanju! Koliko bi samo ove tri djevojke uzdaha izmamile, ali onih spontanih, pravih, kada bi imale ali mrvicu samokritičnosti i obratile se nekome ko je kompetentniji...

O ukusima nije uputno raspravljati, niti ih komentarisati, ali vjerujem da čitav jedan naraštaj nema izgradjen ukus! Više nametnut. Djevojčice odrastaju učeći o životu od žena (ili još gore, "hocu da budem žena, al' mi nešto danas ne ide"), "zvijezda" koje se više  i ne trude da sakriju grandioznost sopstvenog poremećenog morala, već ga koriste kao jedino i najjače oružje u borbi za opstanak u medijima. Polu ili potpuno obnažene pjevaju o svojim mukama, ljubavnim promašajima, konzumiranju kombinacije alkohola i lijekova za umirenje. Ukoliko im je vokacija nešto drugačija, onda isto kukanje prenose na stranice tabloida! Preklinju svoje "dragane" da ih ne ostavljaju čak i kada ih varaju, traže batine, ponižavanja. Ma sve, samo da njihov "dragi" ne zavrne slavinu iz koje cure nakit, firmirane krpice i po neki auto, ne-daj-bože opijati i alkohol, naravno..

One ne diktiraju samo način oblačenja, već i način življenja...
Interesantan fenomen je i u stvarnom svijetu nemoguća i samo na velikim i malim ekranima postojeća, dobrodržeća gospojica Karrie B. Ona je general novotalasne vojske koja i nema savršeno jasnu strategiju i  ciljeve, ali je negdje ispod "baš me briga" površine svjesna "sitne i nebitne" činjenice da svima lagano i neumitno ističe rok... Čak i najuzornijim regrutima, koliko god brendiranih cipelica krasilo njihova stopala...
Ovo očigledno ima daleko dublju pozadinu  nego što sam namjerila, ali lažem li ja što???

O očajnom pokušaju sakrivanja onoga što je U ( godina, statusa, namjera, nesigurnosti ) obično nas  izda ono NA  iako često toga nismo ni svjesni...

Najveći cinizam koji je modna industrija mogla da nam servira je povremeno uvodjenje HIPI trenda!
Hipi pokret je nastao kao pobuna protiv materijalizma i potrošačkog društva, a modna industija je nesumnjivo, blistava zvijezda vodilja u eri „rintaj - potroši - rintaj - potroši“! I sad, da bi bila „moderan hipik“ moraš da „materijalizuješ“ zvoncare od 200, tuniku od 150, sandale sa platformom (cijena na upit*), nakit...
*Jednostavno OBOŽAVAM kada u modnoj štampi vidim ovako „objašnjenu“ cijenu! Meni to zvuči kao: „Žao nam je, ali ovo je ovdje samo da bi smo vam pokazali i stvari koje NIKADA NEĆETE MOĆI PRIUŠTITI! Ne vraćajte se na ovu stranicu, jer postoji opasnost na vam i gledanje naplatimo... na upit!“

Zaboravili smo da je obespravljena i od strane nižih ponižavana Pepeljuga imala samo jednu haljinu i jedne cipele! Doduše, baš u toj kreaciji uspijeva da „navata“ najbolju moguću priliku. Ali... zašto je kao manita bježala u ponoć, kada magija preteče Vivijen Vestvud prestaje? Zašto se očigledno stidjela svojeg (samo trenutno) pravog izgleda, ako je već uspješno „smotala“ princa? Čemu bre foliranje? Možda je baš ona kriva što mnogima život prodje u traženju savršenog para „staklenih cipelica“... Braćo Grim, neka vas je sram i stid!

Čula sam kako su neke svjetske zvijezde, gostujući kod nas bile iznenadjene tolikim brojem „dama noći“ i „poslovnim pratnjama“...a cure su htjele samo poglede na svoju „bandu“ i da se malčice zabave...
Velike količine brzo stečenog novca i misteriozno dostignutog statusa, kao i pokušaji da se istima približi, odskaču kroz parkove i šetališta, u outfitima „za operu“ vrištećim neukusom. Nasuprot njima bauljaju nespretne šunjajuće osrednjosti u uniformnim „trendi“ ili neupadljivim bojama.
„Firmirane“ trenerke koje su jutros povele djecu u školu, bile u fitnes centru, šopingu, pile kafu po gradu, spremale ručak, pokupile djecu iz škole, večeras će opet u grad... A da koštale su više od nečije plate, mora to da se vidi! Kotel haljine, teška šminka i lakovane cipelice su iz istog razloga, od jutros obišle radna mjesta, kafiće, dječije vrtiće i stigle tamo gdje koktel haljinama nikada mjesto bilo nije... A kažu da su naše žene najljepše... I jesu, samo je ta činjenica kao pištaljka za trku na 100 metara. Pokaži sve što imaš i umiješ, sad i odmah!

... ali to je sada moderno! Uzvikuju u hordama malene princeze i iako im to nidje nije zapisano, preživljavaju brojne traume, samo zato što su ih same prizvale!
Maturske haljine odavno više nisu nalik na one iz bajki... Sada izgledaju kao da su otete nekom čiki što voli da svi pomisle kako je ustvari teta, pa pretjeruje! Čini mi se da samo na Balkanu više nema obaveznih školskih uniformi. Ne samo da imaju praktičnu stranu, već i veoma uspješno djeci skreću pažnju sa socijalnih razlika, koje čini se, još jedino na Balkanu nekolicina ponosno ističe...
I kao da za svako djavolisanje imamo jedno te isto opravdanje! To što prvačići šetaju preskupe mobilne, što djevojčice idu razgolićene, što se daju cijele plate na patike ili jakne iz kojih će deran već idući mjesec bezobrazno izrasti, opravadava se samo jednom rečenicom...“ali to je sada moderno!“

Ima i sredine, bilo bi tužno da je nema! Ali ta „sredina“ je taman kao ono što stavljaju u sendviče na kioscima brze hrane. Umjereno, ukusno, ali nedovoljno...

Stvarno, koliko zaista vodimo računa o utisku koji ostavljamo na druge?

Koliko mi je samo poslovnih prilika „pošlo ća“, samo zato što sam ne razmišljajući, presudne  razgovore obavljala ležerno obučena, u farmerkama – na grm mi ostale! Koliko je samo sposobnih, obrazovanih i vrijednih djevojaka odbijeno, podcjenjeno i bez posla u struci ostalo samo zbog pogrešnog izbora garderobe...
Milion puta sam čula izjave kako je duga kosa odraz ženstvenosti i sjetno uzdahnula što je moja gusta i neposlušna, pa se redovno šišam na kratko... Pokušavala sam da je pustim da poraste, ali... Svakodnevno feniranje, tretiranje, o jadu zabavljanje ...  I samo malo znoja ili koja kišna kap pokvari utisak „dotjeranosti“ i učini me nalik na pećinsku ženu ili indijansku babu! Jesam li lijena ili samo praktična? Ili je „praktičnost“ drugo ime lijenosti? Šta je sa Sharon Stone, Halle Berry, Annie Lennox, Isabelom Roselini? Zar su izgubile na ženstvenosti, ili treba da ih svrstamo u lenjivice zato što nemaju kosu poput Vitače Milut*?

*Vitača je junakinja Pavićevog romana „Predeo slikan čajem“, nadaleko čuvena po svojoj kosi do peta, koja izmedju redova, osim enormne dužine i nije bila za pohvalu... Uvijek kada vidim nepristojno dugu kosu, iskrzanu, isušenu i rascvjetalih krajeva, „namirišem“ Vitaču i njenu nesposobnost da svoje „blago“ ne pokvasi kada vrši malu nuždu... Većina današnjih „Vitača“ upravo i insistira na ovom „ordenu“ ženstvenosti.

Ono jeste da sam zbog frizure u nekoliko navrata bila pogrešno „protumačena“... Mislim moja seksualna opredjeljenost... Dešava se... Ali, neću zbog toga da počnem da ličim na skvo, niti ću odustati od džinsa i patika! It iz Aj...

Učili su nas da treba da se oblačimo prikladno situaciji i starosti rodnog lista... I to je OK. Ali, nešto se pokvarilo, nedje pretumbalo i zapelo i sada vidim da nije lijepo nositi mini u četrdesetim, ali je zato sasvim OK da studentkinje ulaze na fakultet u šortsevima iz kojih viri veš i još po nešto. Potpuno je prihvatljivo da muškarci hodaju ulicama bez majica i u šortsićima za plažu kada  upeče zvijezda...Hm... Od svih odrednica kojima smo učeni, jedino se nije izgubila ona starosna... Moje mišljenje o tome znate.

Jednom sam i sama prekršila studentski dres kod...
Učila sam, Bog zna koliko sam učila, ali sam na ispit stigla u mini suknji, nakon noći provedene na jednom  od beogradskih žureva.
„Koleginice, imate predivne noge... Šta mislite o jednoj sedmici, pa poslije da se nadjemo na kafici?“ Ne znam šta me je više razbješnjelo. Da li ponuda osrednje jadne ocjene na „lijepe noge“ ili upotreba „švalerskog“ deminutiva. Kako god, taj ispit sam dala u narednom roku, obučena u duks i farmerke i dobila osmicu. I nije neka, ali je moja, zaslužena... valjda....
Tada sam nehotično počela da insistiram na dječačkom izgledu i činilo mi se da tako lakše, bez mnogo nesporazuma kročim kroz život.

Da se vratim na početak... Mama koja izgleda kao stariji brat... Znam da sam svojoj djevojčici najljepša mama na svijetu, ali njen komentar me zaista brine. Ne zbog mene same, veliki posao! Pa meni je najljepše u „kućnim varijantama“. Ali kakav to može imati uticaj na njeno buduće poimanje  ženstvenosti i stila? Lice joj se ozari kada me vidi spremnu za svirku i uvijek joj u oku vidim trunčicu tuge što ne može samnom, ali to ne znači da ću sad svakodnevno izlaziti u štiklama. Neću da izgledam kao pevaljka koja je ostavila  pun šator svatova da čekaju dok pokupi djecu iz škole... a ima i takvih...uh...

Naći sredinu, onu odmjerenu, ukusnu, a svoju, jednistvenu. Ne postati ovčica multi brend prodavnica, slijepa sljedbenica trend seterki, a ni „mamzi“ tetkica...Posavjetovati se sa nekim stilistom? Vrijedi pokušati, a možda bude i zabavno!