Ovih dana  iz stana i života odbacujem sve suvišno i nepotrebno.
Nije neki važan period (astrološki ni religijski).
Tek običan novembar.
Kupila sam dva pakovanja crnih kesa za smeće.
U njima će pored regularnog smeća mjesto naći i prazna obećanja, poneki  „prijatelji“, moja beskrajna tolerancija, lijepo vaspitanje i pola mozga (moga) jer kako vidim, cio mi predstavlja popriličan svakodnevni teret.
Nisam prihvatila trendove (kao i obično), već radim kako osjećam.

Sve to u čast dolazećem decembru.
Jer uz praznični duh nikako ne idu neispeglan veš, nepotrebne ambalaže i namršteni ljudi!
Djeca me svaki put kada prodjemo pored nakićenog tržnog centra moljakaju da okitimo jelku. Zanesu ih ona šarena svjetla, pa zabudale... Sačekaću do sredine mjeseca, jer kao što sam jednom već naglasila: Jelka je drvo, a Mrvica je mačka.. ishod je jasan.

Decembar... Lijep mjesec... Mjesec darivanja, opraštanja, svodjenja računa i ukoliko se obistine neka nesuvisla bulažnjenja, kraj svijeta kakvog poznajemo...
U vezi sa tim datumom... hm... zar nije svaki novi dan svijet za sebe, nova realnost, šansa da se promijenimo, poboljšamo ili sasvim zabrljamo sve što nas okružuje? Složićete se da jeste.... stoga, pomama ( u mojem slučaju čitanje raznih tekstova na tu temu) oko 21. 12.  je prva stvar koja ide u smeće...

U kesi se ugodno ušuškavaju nekakvi  kablovi (ko zna od čega), djelovi nečega čuvani toliko dugo da su i sami zaboravili čemu su pripadali i u koje svrhe. Poneka rasparena ili okrnjena šoljica za kafu, tupi noževi, polomljen otvarač za vino (a pisalo je da je od čelika... ahaa) i hop, eto automobilčića šarenog, malenog, plastičnog! Markova prva igračka! Kako se on našao u kuhinjskoj fijoci ostaće misterija, ali ne samo da ne ide u smeće, već pokreće pravu malu lavinu lijepih uspomena...
Marko u brrrrm, brrrm fazi na tepihu dnevne sobe. Kosa mu je kovrdžava i duga i stalno pada preko bucmastih obrašćića, prstići punački i pomalo nespretni, a on ozbiljan, kao da zaista šlajfuje preko  brda (načinjenih od nabora tepiha). Nedavno me je pitao hoću li mu dati da vozi moj auto kada položi vozački ispit... Vrijeme zaista leti... Dok se okrenem imaću osamnaestogodišnjaka koji traži (ili krišom uzima) ključeve automobila... Očistila sam plastični autić, uzdahnula i pospremila ga u kutiju sa fotografijama. Jednog dana će vjerovatno krasiti retrovizor pravog automobila...

Svako odbacivanje u tijesnoj vezi sa uspomenama i ne mogu, koliko god da se trudila da mu se otrgnem. Duboko na polici ormana, u kesi sa iznošenim kupaćim kostimima čuči i majica bez ledja. Od sličnog je materijala, pa mi nije čudno kako se tu našla. Baš sam je voljela. Zanimljiva kombinacija sive, crne, crvene i bijele, sa slikama nalik na Pikasova platna. Kupio mi je muž jednog baš, baš davnog ljeta. Ljeta u kojem smo uživali živeći svaki dan kao da je posljednji i potajno sanjali ovo što imamo sada... Djecu, topli dom, automobil i račune... Stavljam majicu u vreću sa Leninom ljetnjom robom. Biće joj savršena za plažu!

Na gomili knjiga (ušuškanih u dnu ormana) za koje nije bilo mjesta na polici,  prašnjavo, požutjelo, iskrzanih ivica jedno od prvih izdanja knjige nad knjigama. „Na drini ćuprija“ Ive Andrića štampana 1950. godine. U mom vlasništvu je od 80tih godina prošlog vijeka. Umjesto da mi donese novu, sjajnih korica, tek odštampanu, moja je majka (znajući moju ljubav prema starim knjigama) posjetila starinarnicu u Knez Mihajlovoj! Miris knjige me kroz vrtloge sjećanja vraća u taj najmiliji kutak Beograda. U prizemlju je bila sasvim obična knjižara, ali podrum je skrivao neprocjenjljiva blaga. Da mogu kako nekim vremeplovom da se vratim u taj podrum  i da sa mamom prelistavam pripovjetke Dostojevskog tražeći Netočku Nezvanovu, nikada završenu priču...

Nadjoh i nikada upotrebljene poklone, nenošene stvari, neraspakovane diskove, davno sasušene maskare, ruževe koji čudno vonjaju, popucale kaiševe (od nečega), pet aparatića za tjeranje komaraca, deset pakovanja lijepka za muve (vala su nas ove jeseni o jadu zabavile), diskove bez omota, omote bez diskova, cipele kojima ni patuljci iz bajke više ne mogu pomoći... I na cijeloj gomili za odstranjivanje jedan džemper... Onaj kućni o kojem sam pisala... Greškom se našao u mašini za sušenje... Otplakala sam ga (bez zezanja) i makla mu dugmad, ali nisam imala srca da ga bacim. Sada je njegovu ulogu preuzeo svekrvin sivo-crni oko kojeg se Marko i ja često otimamo!

Na vreće sam nalijepila trake širokog selotejpa na kojima piše : kontejner, pored kontejnera, crveni krst... Dok uglancavam vrata ormana mirišljavim maramicama, pišti čajnik stidljivo kao da me pita jesam li spremna za šolju uživancije.
Još kako... samo da vidim šta ću sa praznim obećanjima, viškom tolerancije, tobošnjim prijateljima i polovinom mozga...
Ovu „generalku“ je pratio i period samoizolacije ( zato što sam imala i drugih,ozbiljnijih briga kojima Vas ne bih smarala), pa sam zapostavila i prave, drage prijatelje, a Boga mi i one koji su se nekim sumanutim kastingom našli u tim ulogama. Neko se ljutnuo, neko uvrijedio, a neko me sasvim otpisao... Nekako se to samo izbistrilo... Svako je rekao šta je imao, bilo prijatno ili ne. Uglavnom indirketno, što učvršćuje moju odluku da opoziva nema, jer sam isključila zeleno dugme na kojem piše „beskrajno povjerenje i tolerancija“... bar u nekim slučajevima. Tak'i mi horoskop ovih dana... Prazna obećanja ne dajem, ali sam ih dobila više nego Meril Strip Oskara. Kud s njima? Meril sigurno ima lijepu policu, zastakljenu za svoje trofeje... Ja ću svoje da vratim... ljubazno, kako sam ih i dobila. Nije potreban aplauz... ovo nekako ide na moju sramotu...
Počinjem da shvatam kako vijuge valja parcijalno koristiti u zavisnosti od toga gdje se i s kim nalaziš. Umjesto da se uklopim u trendove, ja ću da se zamaskiram! Neke životinjske vrste fino funkcionišu na taj način... Ako znam šta sam htjela da Vam kažem...
Pijem neki indijski čaj, pa buljim po pet minuta u prazno... 'Nako...