Prije neki dan zujah po Fejsbuku i samo zato što su to učinili neki moji „prijatelji“, pokrenuh aplikaciju neobičnog imena... „Ko je blizu?“  Moja brzopleta sporomisleća glava je zaključila kako je to neka vrsta onih aplikacija kao za mobilne, što na primjer pokazuju homoseksualce u blizini.... Niste znali? O da, to je najmoderniji način da se ljudi sličnih prohtjeva pronadju! To što je počelo od „čika-teta“, sasvim je irelevantno za ovu priču...

Elem, ulogovah se i vidjeh da i nije nešto revolucionarno, pa batalih...
„Hau jes nou!“, sjutradan se zlobno zakikota anglosaksonski podstanar u mojoj praznoj tikvi...
Dobila sam, ni manje, ni više nego 60 poruka! Sve ljubavne prirode... Dobro, jedna je stigla od rodjake koja je vjerovatno kao i ja nepromišljeno zalutala u ove vode.
Ali ostalih 59... materijal za srcecijepajuća štiva kakva nikada iz mode ne izlaze... Ali ja nisam moderna i neću da im se sprdam... Odgovorila sam samo na ona najočajnija i najpismenija, jer ne želim da ih nosim na duši  zato što sam im nehotice ulila lažne nade.

Smiješno je da na tom sajtu postoji rubrika o sigurnosnim mjerama i uz često pominjano upozorenje da NIKOME NE ŠALJETE NOVAC, posebno je skrenuta  pažnja na profile iz Istočne Evrope (tu nedje smo i mi valjda...) kao ljude koji lažinjaju, traže pare, vize i ostala sr*** d’izvinete...
Pa ipak, svih 59 udvarača su američkog ili britanskog porijekla... Hazarderi...
Tužno kako taj američki san u stvari uopšte i ne postoji... Srednjoškolske ljubavi moje generacije, u duhu tradicije ovjenčane brakovima, sada provode noći razvedeni, sami i očajni tražeći srodnu dušu, ljubav svog života... Virtuelno... A lažnih fotografija koliko hoćeš, informacija koje je nemoguće provjeriti...

Nije da takve stvari ne uspijevaju. Svjedok sam jedne zaista velike ljubavi koja je počela na internetu! Doduše na sasvim drugačiji način, a ne preko „tražim muža ili ženu“  sajtova. Ali, kao da se tehnološkim napretkom izgubila ona fina ideja o slučajnim susretima i pravim romansama...

Koliko samo kasirki uzdiše za ovim šarmantnim samcima ili automehaničara za single mamama... Sigurna sam! A oni, u potrazi za savršenstvom koje ni sami nisu u stanju da pruže, gledaju kroz te sanjive oči i ne primjećujući da je ljubav odmah tu iza ugla, žure da se prikače na mrežu. Jer tamo je bez svake sumnje onaj ili ona prava, srodna duša koja ih takodje očajno traži...
Može biti da je neko stvoren za nekoga, pa  greškom kosmosa rodjen na pogrešnom mjestu. I može biti da je internet prečica kojom se može naći polovina svoje jabuke*. Ali od tolike potražnje i ponude može čovjek da se pogubi... Ono baš da se istraumira...

*Kaže jedna legenda da su ljudi nekada bili nešto drugačija bića nego danas. Za malo savršeni, imali su cijelu dušu... E, pošto su bili za malo, a ne potpuno savršeni, nedje su gadno zabrljali, te im je neko presjekao duše na pola,  kao jabuke. I svako je dobio po jednu polovinu... Neki, kako sam shvatila nisu dobili ni četvrtinu al' to je za drugu neku priču. Od tada trošimo svoja kratka i dragocjena postojanja na ovoj planeti tražeći svoju pravu, jedinstvenu pripadajuću polovinu...

Malo je filmova koji pričaju onu pravu priču. Upoznaju se, namignu jedno drugome, prodju kroz nekoliko zabavnih situacija, malo se podžapaju (ne bi bilo zanimljivo bez toga) i posle se srećni ljube a oko njih svi aplaudiraju... Scenario 99% filmova koji pričaju o ljubavi... A šta je bilo poslije?
To možete saznati iz nezavisnih, za svjetsko tržište teških i uglavnom nerazumljivih ostvarenja. Knjige? To je tako djetinjasto... ko još čita!??

Edukovani holivudskom, lažnom i površnom slikom svijeta, zemljani se generalno razočaravaju, traže, posustaju i odustaju...
Jer, ono poslije ne mora uvijek da bude bajka, ni strastveno... A to je život sam po sebi...

Poslije, kad nam padnu maske čujemo hrkanja, zatičemo jedni druge u „privatnim prostorijama“ izjutra, skupljamo prljave čarape, patimo zbog besparice, dječijih bolesti i da ne nabrajam dalje, jer bih zašla u eksplicite kojima baš i nisam sklona... Ali to je život!
Ima takvih filmova, ali oni nisu na listi najgledanijih, jer mi ne volimo kad nam neko sipa istinu u lice...nije zanimljivo, a i zaboli...

I kada žene  „odavno za udaju“ pravdaju svoje prolongirano djevojaštvo, obično sve ove istine koriste kao izgovor... Šta će to njima, kad im se sasvim lijepo i ušuškano kod mame i tate, ili svom djevojačkom stanu u koji se s vremena na vrijeme useli neki novi dečko... I „zaklete“ neženje imaju sličan spektar opravdanja. Samo što oni u ovo uključe i eventualno „propadanje“ fizičkog izgleda svoje eventualne izabranice, te tako ostaju vječiti dječaci, jureći za klinkama koje im udaraju po novčanicima i stvaraju iluziju kose tamo gde je odavno više nema... Još je gore, ako iza sebe imaju propale brakove i zbunjenu djecu...
I dok ponosno nose svoje “single” ordenje, sitne znake užasne usamljenosti i razočarenja u život, obično nisu u stanju da prikriju pažljivijem oku.

I nisu oni zbog toga loši ljudi.Trčeći za karijerama, obrazovanjem ili pak pukim opstankom u  okrutnom svijetu još surovije današnjice, propustili su neke trenutke, prevideli neke znakove. A onda su, a to dodje sa godinama, postajali sve više probirljivi i sve manje tolerantni .

Kao da je onom podjelom duša, dodata i „kvaka“ koja nam dodatno otežava i tako komplikovano i suviše kratko bitisanje.
Na  kraju, biti sam i nije kazna. Ponekad je to dar...

Svi mi žudimo za ljubavlju. Svako na svoj način. To je osnovna ljudska potreba i sve što činimo, činimo ljubavi radi.
Žalosno je samo kako je malo onih koji su naučili da prvo treba voljeti sebe!
A voljeti sebe znači biti pomiren sa sobom, sa svijetom. Voljeti sebe znači puniti svoju dušu ljepotama života. Ne tražiti potvrde, ne osudjivati, ne precjenjivati sebe i ne potcjenjivati druge i obratno. Ne otvarati svaka vrata vjerujući da baš iza njih čeka ljubavlju ispunjena sudbina, jer samo su jedna vrata prava, a ona se obično sama širom otvore kad smo na njih spremni...

Onda je sasvim svejedno ko je blizu a ko je daleko...