Gledala sam sa ćerkom prije neki dan nekakav japanski crtani i ne mogu da se priberem od šoka koji je isti kod mene izazvao... Dakle nije riječ o superherojima nadprirodnih moći, nema paradoksa, ni priče o prostor-vrijeme kontinuumu, što je jako popularno ovih dana.

Tek jedna predsjedinca odjeljenske zajednice, sveznajuća, popularna i vrlo „upućena“ u modu i medjuljudske odnose...

Ko zna kud bih odlutala kada bih se posvetila analizi čitave priče, jer toliko sitnih kršenja osnovnih moralnih načela i pravila lijepog ponašanja nema ni u akcionim filmovima šlj kategorije!

Predsjednica je držala modni čas o uparivanju garderobe, a jedna „uparena“ gospojica je čekala svoga dečka čitavih pola sata! I dok joj se on toboš izvinjava što ga je čekala, jer je morao da razgovara sa obožavateljkama (tu baš nisam sigurna da li je u pitanju neka zvijezda ili tek popularni školarac), njene oči bacaju iskrice i postaju sve bademastije (kakve postoje samo kod Japanaca, jel' da). I umjesto da ga lijepo i uljudno pozdravi, raspari se od majmuna sa roze kragnom na bijele tufne i ode svojim putem, jer pola sata je pošlo u nepovrat, ona omamljena njegovim takodje bademastim očima i mokrim R (koje u sinhrrronizaciji zvuči kao sprrrdnja, al' i ne smijem da pomislim kako li zvuči na japanskom.... aj....) odlepršava u njegovom zagrljaju ka zalasku sunca u svim „šljis“ bojama sumanutog japanskog crtaća...

Pa, sunce vam.... baš!

Mislim stvarno, koju to mustru vrijedi čekati duže od pet minuta!?!

I to u vrijeme SMS poruka! Ma daj!

Ova me je scena navela da kontempliram o fenomenu kašnjenja, ali i da se prisjetim svojeg prvog i posljednjeg čekanja u životu!

Imala sam jedva petnaest i jedva dopušten izlazak u grad sa jednim „simpatičnim“ dečkom. Mami je odmah bio sumnjiv, pa je i izlazak bio izboren „na mišiće“ ....Eh, da sam je više slušala...

Bio je plan da se na trgu nadjemo u 18, kupimo karte za bioskop (od 20), prošetamo, pogledamo film, pa da me „kavaljer“ isprati na taksi kako bih kući bila prije 22... I to u petak! ...Što me opet navodi da se rasplinem u digresijama, ali uzdržaću se iako današnjim klincima ovaj idealni izlazak iz prošlog vijeka izgleda kao matinee!

Na trgu u 17,55 srećem drugaricu iz razreda koja je tu istim povodom. Naravno, čeka drugog godpodinčića!

Zapričamo se kao prave zaljubljene šmizle, čak se dogovorimo da gledamo isti film i ne primjetimo da je već 18,30, a naših pratioca nema...

Da smo tada same krenule ka bioskopu i kupile karte (samo dvije) prije nego što ih tapkaroši razgrabe, možda bismo u bioskopu upoznale neke drugačije mladiće koji umiju da cijene tudje vrijeme. Ovako smo čekale još pola sata...

Ma da, došli su oni ali niti smo bili u bioskopu, niti smo počašćene kolačima... Umjesto toga, šetnja Knezom se sumnjivo produžila nakon Likovne Akademije (dakle prema već upaljenim svjetiljkama na Kalemegdanu). Na vrijeme shvatismo obije u kom grmu leži zec i krenusmo prema trolejbusu...

Što će reći da smo kod kuće bile prije 21 i naučile važnu lekciju o samopoštovanju!

Mama mi je uvijek govorila da je pravi samo onaj koji dodje prije dame na dogovoreno mjesto! I još mi je držala predavanja o čuvenih 15 minuta dozvoljenog kašnjenja i o tome kako imam prava da neopravdano zakasnim pet minuta na sastanak sa dečkom i nigdje više! A jedan crtani film koji moja djevojčica i njene drugarice gledaju kao moja šašavost Star Wars nekada, šalje potpuno suprotnu poruku! Kako da ne budem ljuta? Doduše, ja iz Ratova Zvijezda baš ništa o životu nisam naučila, osim da dobro vazda nadmudri zlo, al' mu treba vremena i laserskih mačeva...

Srećom pa imam uvida u ono što moja djeca gledaju i pravim česte cenzure tako da ne primjete...  Ali koliko ću dugo moći ovako i koliko je mama koje nemaju mogućnost da iskontrolišu baš sve sadržaje koje njihova djeca upijaju?

Da se ja vratim kašnjenima....

Neko misli da će čekanjem iskazati ljubav i vjernost. Neko će čekanjem da pokaže kako malo cijeni sebe i svoje vrijeme. Neko će čekati iz čiste dosade, a neko možda baš zato i kasni...

Ima vjerovarno mnogo različitih razloga i emocija vezanih za čekanje....

Ali kašnjenje, e to je druga priča....

Onaj koji je zakasnio, a nije naišao na lančani sudar, nije morao hitno da preveze mačku ili babu kod veterinara ili u urgentni, nije spašavao suicidalnog komšiju sa simsa na posljednjem spratu, a nije vam poslao kratki SMS sa izvinjenjem, e taj nije ništa od onoga što ovim činom želi da potvrdi.

„Ja sam jedna važna osoba, čak toliko važna da cijela planeta Zemlja samo zahvaljujući mojemu postojanju pravi krugove oko Sunca i oko same sebe!“ vjerovatno još prije prvih svjesnih misli odzvanja u glavama namjernih zakašnjivača.

Ovakve ćete najčešće primjetiti kako teatralno posljednji dolaze na razne skupove. Neki i povjeruju u teoriju o važnosti, čak sam i čula komentare o tome kako im se „može“...

A šta im se to može? Da udju u bioskop kada su reklame skoro pri kraju ( a svjetla nisu sasvim utuljena),  ili još gore, u pozorište negodujući zbog nečega i raspravljajući se kada su glumci uveliko na sceni? Da dodju na modnu reviju sa pozivnicom za prvi red i marširaju do svog mjesta uporedo sa manekankama? Može im se...

Ne znam koji sam to čas propustila, ali ovakvo ponašanje je reklo bi se i poželjno u današnjem društvu. Ipak, vjerovatno zbog nedovoljne upućenosti ili dodjem na vrijeme ili ne dolazim uopšte... I uvijek se dobro zabavim gledajući one koji dolaze posljednji. Oni hodaju drugačije, imaju držanje nalik na aveti iz filmova. I toboš nikoga ne gledaju, a mogu da se kladim da je moj blago posmješljiv izraz precizno skeniran, kao  i kompletna garderoba i aksesoari svih prisutnih...

Samopoštovanja i samopouzdanja biće da nemaju dovoljno ni oni što čekaju kao šašavi, a ni oni što bezobrazno kasne.

Jer dok jedni o tome i ne razmišljaju, drugi su uporni u pokušajima da dobiju orden za nešto čime baš i nisu obdareni...

E to je ono u čemu smo definitivno prvi u svijetu! Pa vi kako 'oćete...