Hvalio mi se jedan pisac "pismenih", "riječitih" i beskonačno nadmenih, uvrijedljivih  i  poganih blogova, kako mu se može da pljuje po svakome ko mu stane na žulj, jer on to zahvaljujući svojoj besprekornoj biografiji (???) smije!
Odgovorila sam mu da stvarno ne znam (T)ko smije a (T)ko ne smije, jer pišem da se neko NAsmije uz jutranju kafu! I ne zanosim se titulama književnice, blogerke ili kolumnistkinje, jer sam od malih nogu ZABAVLJAČ, pa kome se ne svidja...
Ako sam i nekoga nekad uvrijedila, molim da mi oprosti, jer nisam zlonamjerna. Gledam svijet očima koje vide i više nego što bi mnogi koji su ubjedjeni da me poznaju pomislili. Ali isto tako, nosim jedno blesavo dijete u duši koje u svemu nadje nešto za šalu. Bez njega bih možda bila drugačija, ne znam... Ali sigurna sam da bez tog blesavog djeteta ne bi bilo ovog dnevnika. Sasvim sigurno u mom životu ne bi bilo smijeha... 

Naravno, pogadjate ovo nema ni malo ili ima sasvim malo veze sa temom koju sam sebi zadala...

Iskrala sam se sa knjigom u ruci, na prstima. Ručak, domaći zadaci, raspremanje haosa, malo svadje,  malo grdnji, kupanje mačke i sada su mirni, gledaju televiziju... Kupatilo miriše i blista, otvaram knjigu, uzdahnem duboko, kad se vrata otvoriše treskom. "Mamamamamamadodjibrrrrzodvidištajemrvicauradila!" u jednom dahu izbečenih očiju viknu moja ćerka.
"Mogu li ja da budem sama deset minuta i završim posao kao čovjek?!?" dreknem, a ona sasvim smireno odgovara: "Ti nisi čovjek, ti si ljudsko biće – mama!"

Ljudsko biće – mama, podvrsta Ljeposave Volverini nije rijetka vrsta. Imate ih po komšiluku makar desetak. Odlike su im hrabrost, požrtvovanost, maštovitost, sposobnost da vole, sposobnost preuzimanja stvari u svoje ruke, nadljuska snaga, telepatija, kao i izuzetno prodoran glas i teška ruka kad treba. Nismo mi mutanti, mada donekle i mutiramo kako nam djeca odrastaju. Kako objasniti sposobnosti gledanja filmova sa preskakanjem ključnih scena ("mamaaaaaa, žedna saaaaaaaam!") ili prilično razvijenu telepatiju ("znam šta si uradio, samo mi TI reci" – jeste blef, OK, ali otkud znamo da je NEŠTO zabrljao?). A tate?  Tate su ČOVJEKOVI sudeći po mojoj pametnici.

Sjećam se kada je ta mala isprobavala kik-boks pokrete u maminom stomaku, a brat joj patio od tipične boljke trogodišnjaka - Akutni mamobjež. Pošla sam sa "Pinokijem" za ruku do obližnje piljare po malo voća... Vratila sam se sa kilo, dva jabuka, isto toliko nektarina i lubenicom od osam kilograma pod jednom, a  nogomlatarajućim „Pinokijem“ pod drugom rukom... Mogla sam da sačekam ČOVJEKA, ali znate priču o drugom stanju i očima gladnim... Možda sam malo ekstremna po pitanju ovog sporta, ali sam sigurna da nisam jedina sa ovakvom ili sličnom anegdotom.
Jedna moja prijateljica je polagala ispite, radila, bila domaćica i mama. Uspavljivala je svoga dvogodišnjaka u ljuljajućem krevetiću i istovremeno učila za ispit. Kako je povremeno podvlačila važne redove, počela je da za ljuljanje kolijevke koristi nogu. Mališan nije ni otvorio oči, samo je promrmljao: "Ne NODOM, RUUUTOM!"
Moj brat je privlačio na sebe svu prljavštinu, poput magneta! Ni u kojim uslovima i ni po koju cijenu nije ostajao čist ni dva minuta. Onoga časa kada bi mama skrenula pogled na trenutak, na tek okupanog i čistog bi se priljepila neka zamazotina! Kao kad se na starim filmovima pojavi neka tufna na sred kadra i tvrdoglavo ostane da vam smeta do kraja. Bili smo u vikendici i spremali se za slavlje kod rodjaka, kad je mama napravila veliku grešku. Prvo je okupala i spremila brata! Kada sam izašla na dvorište u svojoj plavoj haljinici, nasmijana zbog čvrsto zategnutuh kikica, sjedio je na gomili pijeska nalik na malenog tuljana! Od glave do pete zatrpan i zamazan! Jedino što je imao da kaže u svoju odbranu je da se NIJE UPIŠKIO!

Marko je sa nekih godinu dana cupkao u krevecu i udarivši bradom u ogradicu gricnuo jezik ( koliko samo krvi...), Lena je u istom uzrastu aterirala iz istog krevetića pravo na glavu. Neko polomi ruku, nogu, rebra, ključnu kost, neko razbija glavu jednom mjesečno ( ta sam!), nekome baš smetaju prstići pa ih svako malo prebije ili recne...  Povišene temperature, kašljanje, bolnice, infuzije, boginje, zapaljenja pluća...  "Čovjekovi" budu ljuti, (a to je njihov način da pokažu svoju zabrinutost) jer kako su samo nepažljivi, jesu li oni milion puta rekli da se ne jede sladoled i sve tako nekako... A ljudska bića mame ćute, mijenjaju obloge, skidaju temperature, kuvaju čarobne supice i često iznenade rekordno malom potrebom za snom...

Nadam se da ničim do sada rečenim nisam naljutila "Čovjekove". Da se razumijemo, feminizam mi je blizak koliko i Bundes liga. Nemam ništa protiv ni jednog od ovih "fenomena", samo to ne spada u sferu mojih interesovanja. Iako su se neke stvari bitno promijenile (očevi nam, dok smo bili bebe  ni u snu nisu mijenjali pelene, a naši muževi su na našem potomstvu taj "posao" usavršili do perfekcije!), još uvjek su mame te koje veliki dio vremena provode sa djecom. Nekako ne ide da tata uzme porodiljsko bolovanje, zar ne?

...Nastavak, jednog  petka...