Jedna stvar me jako okupira ovih dana... Putovanje kroz vrijeme. U mojoj slobodnoj interpretaciji bi to izgledalo ovako:
Ja od prekosjutra idem u prekjuče da dojavim sebi (al' tako da ja primjetim*) jučerašnju dobitnu kombinaciju italijanske državne lutrije...
* U vremenskim putovanjima, kažu naučnici nije dobro sresti samog sebe.

Priznajte, koliko ste puta i sami pomislili isto ili slično!
E sad... trebalo bi da sam sjutra već prebrojala i rasporedila sve juhujiće (kad ih imaš mnogo kažeš juhu!), a kako mi je sopstvena asistencija iz budućnosti nepoznata, možda mi ne padne na pamet da putujem kroz vrijeme... Znači... imam pare prekosjutra ili nemam?
Da se čovjek zamisli.
Ili.. ja iz budućnosti idem u prošlost da upozorim čika Lenona na bolesnika koji će ga ubiti... Ček, ček... ako Lenon nije ubijen, onda je upravo za bijelim klavirom  živ i veseo i odakle meni ideja da se vraćam u 1980tu?

Zbunjoza, znam... Ovo se stručnije zove paradoks. Ali ovaj pojam koji se tako često koristi u matematici, fizici, filozofiji, kao i pričama o  putovanjima kroz vrijeme i prostor, a označava izjavu ili pojavu koja je kontradiktorna sebi samoj, može se primjeniti i sada i ovdje ...

Kada pokušate da proglasite neku izjavu istinitom ili lažnom ili da prosto objasnite jedno od dva moguća značenja, nebuloza u kojoj se nadjete je paradoks. „Ja sada lažem“ nadaleko čuveni paradoks lažova... „Znam da ništa ne znam!“ rekao je Sokrat onomad... Ali, paradoksi ponekad i nisu tako dubokoumni...

„ČU'EŠIME????“
„Čujem“ bi bio sasvim pogrešan odgovor, jer u ovoj kovanici nismo čuli  izvjesne suglasnike koji bi pitanju dali smisao.E, kada pitaocu skrenemo pažnju na lošu dikciju, on nas ščepa za uho, već prilično bijesan.
„Čuješ li šta ti govorim?“
„Kako da te čujem kad me držiš za uvo???“
Roditelj je nemoćan da dalje sprovede pedagoške mjere zbog paradoksa koji ga je zasmijao.
Ovo bi mogao da bude paradoks prepametnog djeteta. Ne postoji nigdje u stručnoj literaturi, ali sam ga doživjela! Ovaj primjer, kao i paradoks uopšte je blizak IRONIJI, pa mi ne zamjerite ako sam bliža upravo njoj.

„Ustani SEKUNDARNO  i donesi mi to i to!“
I naravno onaj kome je upućeno ovo naredjenje, nema pojma šta se od njega traži. Jer on zna da to može imati neke veze sa šezdesetim dijelom minuta, ali isto tako zna da  „sekundarno“ označava nešto što je DRUGO po važnosti, te  tako zbunjen pred strogim tonom kojim je naredba o nečemu sporednom upravo izrečena, ne radi ama baš ništa. Bilo bi poželjno da  postavi sasvim logično pitanje: „A šta da uradim PRIMARNO?“

Da se ja malo vratim putovanju kroz vrijeme...
Nekolicina nas iz razreda u srednjoj bila je luda za jednom SF pričom o pozajmljivanju vremena.
Čekaš da čuješ pitanje koje će ti profesor postaviti, onda zbrišeš u neko drugo vrijeme, naučiš odgovor i vratiš se da kao iz topa izbiflaš sve za peticu. Veoma primamljivo, ali u priči i jako opasno jer ono što si pozajmio, moraš i da vratiš... Po pravilu upravo onda kada ti to najmanje odgovara, naravno. Srećom, nismo mogli da pozajmljujemo vrijeme.
Zato smo se često služili drugačijim metodima od kojih samo neki uključuju obmanjivanje profesora, dok većina ima vanškolsko vrijeme i udžbenik kao osnovnu stavku.

Ali, ni toliko godina poslije nisam prestala da maštam o  famoznom pozajmljivanju... Zamislite, umjesto 10 minuta, mogle bismo da se spremamo po nekoliko sati za izlazak! Temeljno i precizno. Mogle bi smo da ukrademo par dana i otputujemo negdje da se naspavamo i odmorimo i vratimo taman na vrijeme da spremimo ručak i dočekamo djecu  iz škole. Za šoping bismo mogle vazda da maznemo koji sat više. Sa pozajmljenim vremenom bismo mogle da iskalkulišemo da nam dan traje taman onoliko koliko nam je potrebno...oko 36 sati...
Čak i ako niste ljubitelj naučne fantastike, priznajte, nije loše ovako maštati...

Ali, sve i da je ovako nešto moguće i bez obaveze da se posudjeno višim silama vrati, slutim da bi nastala katastrofa neslućenih razmjera.
Počelo bi sasvim bezazleno, kucanjem na komšjska vrata sa molbom za malo vremena na zajam.  Neki bi se žešće navukli, da više ne bi imali pojma koje vrijeme je pravo, a koje pozajmljeno.
Potom bi se otkrili načini da se ukrade tudje vrijeme, zatim bi se vriijeme onih koji misle da  ga imaju previše našlo na crnom tržištu. Centri za rehabilitaciju ovisnika o vremenu bi nicali kao pečurke u podrumima. One dječije izjave poput „Juče idemo u bioskop, jeee!“ ili „ Bili smo prekosjutra na moru“ postale bi dio ispremještane svakodnevnice.

Onda bi izašao zakon zabrane o posudjivanju vremena na javnim mjestima i porez na vrijeme kao luksuz. Pozajmljivanje vremena bi se vršilo samo preko ovlašćenih PRENOSNIH i DISTRIBUTIVNIH  kapaciteta, napalaćivala bi se čak i POTROŠNJA  INDIREKTNOG  KUPCA bez objašnjenja ko je dotični, zaboga. Cijene vremena VIŠE I NIŽE TARIFE  bi ničim izazvane skočile za cijelih 7%... I mnogima bi bilo uskraćeno pravo na upotrebu bilo koje vrste vremena osim onog regularnog. A mi bismo se toliko saživjeli sa ovim komoditetom i vrlo je vjerovatno da bi nam urbani opstanak zavisio od istog. Zato bi se dio populacije (koji ima tu opciju) zauvijek oprostio sa „modernim“ načinom života i pošao u ruralne krajeve gdje vrijeme nema preveliki značaj... A ovi drugi koji nemaju mogućnost izbora....
Ne smijem dalje da zamišljam ovaj scenario, jer nekako postaje sve ružniji, a i baterija mi je pri kraju...
Al' to sa vremeplovom nije tako loše, kad se malo bolje pogleda...

Možda bi nama bilo lijepo kao „Jenkiju na dvoru kralja Artura“ (Mark Tven) da nas onako djuture vremeplov prebaci u vrijeme gdje bi nam jedino noćno svjetlo bilo ono od vatre, Mjeseca i zvijezda, gdje točkiće vuku konjići, a trava (ona što je stoka pase, nemam pojma na koju vi mislite!) je kao primarno pogonsko gorivo besplatna.
Čisto sumnjam da bi smo svoje cijenjene pretke prije vremena uputili u „novotarije“ poput baruta, penicilina, E=mc2, jer MI ZNAMO  kud sve to vodi...

Odoh ja sad, praštajte što vas zadržah... Da imamo dje da pozajmimo koji sat, pa da diskutujemo, al' ovako...