Dala sam sebi slobodno juče. Provela sam popodne umotana u ćebence, grickajući keksiće (nisu integralni) i prelistavajući modne časopise.
Iako radije spiskam „slobodu“ uz neku dobru knjigu (obično manje popularnog žanra), umjesto da zatrpam stočić za kafu žutom i „ružičastom“  štampom, ne umijem da objasnim šta mi juče bi... tako mi došlo....
Šareno, lijepo, opuštajuće, inspirativno... Uglavnom...

I naravno, namćor u meni je već poslije desete stranice počeo da zvoca! Po navici, ja časopise čitam od pozadi... kako god to tumačili....

Prva stvar, recepti koji veze s mozgom nemaju i fotografije koje ne pripadaju istima! Da li oni samo popunjavaju prostor, dok su urednice ubijedjene da to i tako niko ne čita ili su tu da se nove generacije još više odbiju od varjače koja i nije tako loša alatka?
Slijedi tekst o nezaposlenosti, jako niskoj prosječnoj zaradi u Srbiji, kao i sve većem odlivu pametnih glava iz rodne mi države, a već na sljedećoj se kočoperi kaput koji ne mogu da priušte ni tri cure sa prosječnim zaradama (pa da ga nose na smjenu). Tašna koja bi bila super okidač za višemjesečni strogi post četvoročlane porodice i čizme koje koštaju taman kao tašna i kaput zajedno...
Pa onda prijedlozi za porodične vikende u hotelima gdje se cijena pansiona kreće izmedju 300 i 3000 eurića... sića baš... Divno je čitati putopise, ali zašto narodu kvariti uživanje?

Da se ne lažemo, koliko ljudi koje poznajete može ove zime da priušti „luksuz“ novih čizama, razumne cijene, a da ne trepne i ne osjeti makar i mrvu griže savjesti? U- ža- sno malecna bezbrižna i dobro situirana šaka srećnika... Ostali neka se snadju... Globalno...

Koliko zaista živimo u laži...

Primjetila sam taj „fenomen“ i kod nas, na početku čuvenog perioda tranzicije...
Vozili su se „bijesni“ automobili, čiji su zakoniti vlasnici negdje na dalekom Zapadu psovali Balkan. Preskupa mobilna sokoćala su takodje „skidana“ i dekodirana sa drugih mreža... I kao da nikome nije smetalo što svojim točkićima ne smije da predje granicu, kao da je bilo sasvim OK furati se na „prestiž“ u kradenoj garderobi, ko zna kome i kako otudjenom nakitu... Srećom, ova pojava je gotovo iskorijenjena, ali je sada većina „do guše“ zatrpana kreditima, mašala...

Estradne „ličnosti“ su bez pardona govorile o svojim posjetama eksluzivnim svjetskim destinacijama. Tašne i aksesoari, očigledno papreno plaćeni bez obzira bili kopije ili ne, ponosno su pokazivani. Imali smo čak i kopletan uvid u garderobere osoba koje bi u normalnom svijetu i vremenu bile marginalci ili zvijerski mučene i spaljivane u doba inkvizicije ...
A narod gladan, nezaposlen, gleda... sluša... i otupljuje...
Ili to nije bilo juče...

Naletjeh na čuvenoj MTV televiziji na vrhunac svih „reality“ bljuzgi...
„Britanski najbolji prijatelj Pariz Hilton!“
Ekipa mladih, lijepih i bojim se, svime osim pameću obdarenih djevojaka i mladića se takmiči za ovu „laskavu titulu“...
Hoće li mi ko objasniti koja je njena svrha u kosmosu uopšte? Dobro, mala se rodila sa srebrnom kašikom u ustima, ali osim gomile para, ruku na srce, ništa drugo i nema...
A curice širom svijeta uzdišu za svakom njenom modnom kombinacijom i mrze svoje „sasvim obične“ roditelje... Zato što ne mogu da im priušte čivavu i torbu da mučeno kuče vukljaju okolo, potpisane komade garderobe, zato što rade na prosječnim poslovima i zaradjuju prosječno... Ili češće, ispod prosjeka...
U deset minuta, koliko sam pratila ovaj nerealni „ reality“, čula sam nekoliko izjava od kojih mi se inače dobar želudac tri puta prevrnuo! „ Ja sam prava osoba za ptijateljicu P.H. zato što sam lijepa!“
Ostale ću zbog lijepog vaspitanja zadržati za sebe i svoj želudac...

Žalosno je što je „fenomen“ tako zaživio, da je jedino važna površina. Suština je nebitna, smor...
Niko nema vremena za obične i jednostavne ljepote življenja. Jedan „skener“ pogled na osobu odredjuje način dalje komunikacije sa istom...
A komunikacija, to je tek „biser“ posebno rijedak...
Dakle, svako priča, a niko nikoga ne sluša, ne čuje, niti razumije...
Ako se i dogodi da obično zlonamjerna opaska probije zid „gluve sobe“* (apsolutni must have aksesoar) prećutana se ostavlja u poseban folder za kasnije ogovaranje, naravno.
Inteligencija, samokritika i lijepo vaspitanje su  out do daljnjeg!

Ukoliko je osoba C u „trendu“, brzo postaje omiljena, tražena i voljena... onako plitko... površno... Instant popularnost je takodje poželjna u današnjem društvu. Sasvim je nevažno što ona nema realnih temelja ( iako često ima veze sa reality terminom)... Fotografija u novinama, čak i kada   je dokaz o onome čega bi se pametan stidio (hapšenja, preljube, obnažena, pijana i svakojaka bahata stanja) je ipak fotografija u novinama i kao takva veoma cijenjena i poželjna...
Osobi zdrave pameti (kakvih je na planeti sve manje) bi  trebalo da bude nebitno da li je popularna ili ne! Danas bi svako da bude zvijezda...
Endi Vorhole, ko te vukao za jezik? Doduše sumnjam da je Endi mislio na ovo kada je prorekao svakome po pet minuta slave!

Omiljeno pjevačko čudo moje djevojčice ima jedan stih koji mi nekako čuči uz sve do sada rečeno... „...previsoke potpetice da bi se dobro zabavljala“... Baš tako draga Jessie...

Kada smo tačno zaboravili da najbolje stvari u životu nemaju  PRICE TAG (etiketu sa cijenom)?

I na kraju, zalud svi potpisi ovog svijeta, zalud oufiti koji koštaju nezamislivo, bezobrazno mnogo, ako oni nose svoju vlasnicu, koja opet i ne izgleda tako strašno loše sve dok ne progovori...

Lena je već preuzela časopise da iz njih sjecka „lude“ cipele, vidno razočarana što u istim nema ni slova o plavookoj ljubimici... Sjutra kupujem neki tinejdžerski časopis... ali neću da ga čitam... Neka Lena gleda i sjecka slike, a ja ću da spremim mafine  za „Sudar Kraljeva“ (roman obično manje popularnog žanra)...
E, jesam namćor!

• gluva soba-  prostorija u tonskom studiju u koju ne ulazi ni jedan zvuk spolja, a iz nje izlaze samo strogo kontrolisani zvuci.