I?

Šta imam od toga što znam da je Mileva ostavila muža jer je varao dje i s kojom je stigao, a Stanka kupila novi auto, a dužna i Bogu i narodu i sve kuka kako nema? Ne poznajem ni Stanku, ni Milevu, ali nam je Danka „mutual friend“, pa mi je uz kaficu sve ljubazno brifingovala... Onako usput, ukratko... A tek Ranko, kakve mi je sve pikanterije napričao o svojim koleginicama, koje vjerovatno do kraja života neću sresti... I nadam se da neću, jer bi me bilo stid...

Jesmo li malčice ogovarali od jutros?

Znala bih mnogo o ljudima koje lično ne poznajem... Na  žalost... Ali, kao što kad izadjem iz tonskog studija i više nikada ne umijem da ponovim tekst reklame ili pjesmu za koju sam upravo otpjevala prateće vokale, tako i sve te kurtoazno odslušane suvišne informacije automatski dilitujem, zarad većeg prostora na hard disku.
Zapitah se ovih dana jesam li vrsta koja izumire.
Sa posebnim apetitom bih Vam prepričala knjigu koju sam pročitala, samo da Vas to zanima.Vi poslije gotovo godinu dana telefonske tišine zovete da provjerite vjerodostojnost trača koji ste čuli o mojoj bliskoj prijateljici...

Reče mi jedan čo'ek... Gospodin... Nije bitno koji...

Znam isto tako i mnogo o sebi... Znam gdje sam i s kim sam bila i šta sam radila iako se toga ni pod hipnozom ne bih mogla sjetiti... Ispričali mi... A meni smiješno. Koliko znam, nije mi postavljena dijagnoza dvostuke ličnosti, niti sam šunjala po laboratoriji Dr Džekila... Al' ko zna, možda i vodim dvostruki život.
Možda Vesna nema najjasniju predstavu šta Kaja radi i obrnuto... Da, čula sam i da se razvodimo, a da o tome pojma nemamo... Ako neko zna, neka bude ljubazan da  nam javi kako teče brakorazvodna parnica i ko će dobiti starateljstvo nad djecom. Čisto da znamo, da ne bude poslije da nismo znali! Kad god do mene procuri neka takva „vijest“ , sjetim se genijalne misli jednog dobrog prijatelja. Sa Cetinja, naravno.

NIJE VAŠE DA SE  MIJEŠATE U SVOJE ŽIVOTE!

Logično bi bilo da tračevi počinju od ljudi kojima je život neispunjen, nesrećan i koji su uglavnom na ivici egzistencije, pa im tako lakše padne sopstvena muka i praznina... Nije baš  tako... Bezbrižne gospoje punija stomaka, one što ne izlaze iz spavaće sobe dok na sebe ne stave po kila zlata i ruž obavezno,  što će vam u dahu prepričati svaku od aktuelnih TV sapunica, prave su male pokretne „radio Mileve“! A njihovi „izvori“ su po pravilu osobe od povjerenja, školovana i načitana „gospoda“...

Dok ne obezvrijedim drugoga i sam sam bezvrijedan...  A riječi se čine kao zgodno oružje kojim je lako baratati i tako zaštititi sopstvenu, nerijetko vještački stvorenu „cijenjenu personu“. 
RIJEČ , taj divni dar koji imamo nosi milenijumski teret laži i obmane...
Slutim da su upravo ogovaranja zlih jezika povela mnoge dobre žene na lomače u doba inkvizicije. Slutim da iz istog razloga danas mnoge vrijedne i uspješne žene nose teret gorčine, nemoćne da stanu na put neopravdanim tračevima.
Kažem žene, jer  su u bar devedeset posto slučajeva one tema na tapetu... A pričaju i muškarci... još kako...
Zar je moguće da su rijetki u stanju da cijene tudji trud, talenat, rad, a Boga mi i uspjeh? Zar je moguće da tudja nevolja ne izaziva ništa do podlih zaključaka:  „to im je zbog onoga“? Zar je moguće da je moja blesava mačka sposobnija za osjećanje empatije od nekih ljudi? Onog trenutka kad počneš da se ističeš, umjesto javnog priznanja dobijaš rep, čija je dužina recipročna vrijednosti tvog uspjeha. I obrnuto, kada kreneš da toneš, ruke koje vidiš će biti tu samo da te gurnu još dublje, umjesto da ti pomognu da staneš na noge...

Najšašavije u vezi sa tračevima je kako isti mutiraju prelazeći put od uha do uha...
A sve krene od  dobre i sasvim bezazlene vijesti...
Na primjer:
Djokov dobro situirani komšija ženio sina, pa je Djoko bio na slavlju. Sjutradan je pričao koleginici kako se fino proveo, kako je gozba bila bogata, samo je pečenje bilo previše posno za njegov ukus. A mlada je lijepa kao kao Andio, iz dobre kuće, ma mršava nešto... Poslije nedjelju dana sreće Djoko rodjaka koji ga pita : „ A kaži mi Djoko, oni tvoj komšija... bio bogat čovjek... A čuo sam da je oženio sina nekom jaduljom bolešljivom, jedva svadbu pretekla, a gosti na ostali i gladni i žedni... a greote...“
*Svaka sličnost sa stvarnim licima i dogadjajima je slučajna!
Kao u nekada voljenoj „Kockici“ kada klinci igraju gluvih telefona, pa prvobitna rečenica „Put je bio naporan“ na kraju postane nerazumljiva, šokantna i krajnje beskorisna informacija o pužu..
Puž je bio opran!
A mi peremo li peremo...

Riječ čovjeka kazuje!
Zato pssssssssssssssst! Lijepa li je tišina...