Kad sam ja bila djak, svaka je škola imala kapiju (ogromnu i noću zaključanu) ispred koje je bio postavljen metalni štit na ivicu trotoara, kako bezglavi manitovi ne bi izlijetali na ulicu.
Nije bilo ležećih policajaca, pa ipak se znalo da se ulicama u kojima su škole ubaci u drugu i promili očiju širom otvorenih, jer djeca su djeca...
Nisu kao danas gradovima ordinirali strašni „pauci“, pa ipak se svako pridržavao znaka koji kaže da u blizini škole nema ni parkiranja ni prebrze vožnje....

Ne znam po čemu su to današnji vozači stekli titule vladara za volanom, tek malo ko poštuje pravila. Posebno ono o zaustavljanju na pješačkom prelazu!

Subota popodne, skupile se mame da dočekaju djecu pristiglu sa izleta... Iz autobusa kuljaju rijeke mališana, zarumenjelih, pomalo umornih, ali blesavih od sreće i još uvijek punih energije.
I  dok smo se opraštali sa Markovim drugarima, žena u crvenom automobilu, turira mašinu nervozno i svira pješacima da se sklone sa pješačkog prelaza!
Ne, ja ne umijem da ćutim.. Užasno sam se izvikala ovako grlata. Čuli su me do Danilovrada, vjerovatno. Svašta sam rekla, da me je sada stid...
Ali nju nije, niti će je biti stid...

Pješački o kojem pričam se nalazi nakon kružnog toka.
Stoga...
Još malo štiva iz auto škole...
Kružni tokovi su postavljeni da bi olakšali saobraćaj i usporili ga, jel' da?
Pravila u istom su sljedeća:
Ako skrećete u prvu desno, onda vozite spoljnom trakom.
A ako ste namjerili u drugu ulicu desno ili dalje, onda zauzimate mjesto u unutrašnjoj traci.
Sad, da bi ste uopšte ušli u kružni, morate da propustite sve automobile u istom, jer oni u kružnom imaju prednost!
Prosto kao raštan, zar ne?
I zalud mi sada neki cokću, jer su ovo kao već znali! Milion i jedan put moram da se zaustavim (rizikujući lančani sudar oko okruglog vrta) jer persona ulazi u kružni  i ne gleda kud ide!!!

Čini mi se kako kod nas postoji samo jedno pravilo u saobraćaju...
Pravo prvenstva skupljeg i jačeg automobila...

Koliko puta vam se dogodilo da vam neko i stane na pješačkom i vi krenete, kad iz one druge trake svira „glavonja“ koji je u Hakinen stilu pretekao ovog što vam je stao i očekuje da mu se poklonite da prodje.... Ako u ulogu pješaka stavite mališana visine metar i šumske jagode u skoku, jasno je da će u ovakvom slučaju izostati vizuelni faktor... Užasno sam bijesna...
A dotična gospoja je u tom trenutku prekršila DVA pravila! Vozila je spoljnom trakom (a isključila se u drugoj ulici desno) i nije pokazala namjeru da se zaustavi na pješačkom!
Znam, ponavljam se i drobim... Pa neka, drobiću o ovome sve dok se stvari ne promijene!
Sve dok ne vidim kako se zaustavlja na pješacima kao da su umjesto bijelih linija ekseri! Drobiću sve dok prostor ispred škole u koju ide moj sin bude ličio na praking stočne pijace! Već sam pisala o tome, ali ovaj put sam bijesna!

Moja svekrva je čekala Marka pored školske kapije... ili onoga što bi trebalo da predstavlja školsku kapiju...
Ona je prilično visoka i krupna žena, pa ipak, gospodin „i u rikverc po gasu“ je „nije vidio“ i ostavio joj strašnu modricu koja se nije povlačila sa noge mjesecima!
Ne smijem ni da pomislim što bi se desilo da je na njenom mjestu stajalo dijete!

Ovom gradu nisu potrebne akcije farbanja zebri od strane javnih ličnosti. Lijepo zamišljene, al' na kraju nikom ništa... Izlizale se zebre, izblijedile fotografije i dovidjenja...
Ovom gradu je potreban po jedan nemilosrdan saobraćajac na svakom pješačkom prelazu.
Ovom gradu su potrebne kazne strašnije od privremenog oduzimanja vozačkih dozvola. A još strašnije kazne onima koji oduzete dozvole vraćaju!

Gledam kako naš grad raste i postaje sve više nalik na pravu metropolu.. ali onako, kad zažmuriš na jedno oko... Nema staza za bicikle, nema dovoljno mostova kojima bi djeca bezbjedno prelazila ulice. Nema mnogo toga što slučajnom prolazniku možda ne bi izazvalo uzdahe divljenja, a našoj djeci obezbijedilo bezbrižno djetinjstvo.

Godinama gledam ovo ruglo sa balkona (prilažem vam fotografiju ne naročitog kvaliteta) i zamišljam zelenu oazu sa jednosmjernom ulicom koja prolazi na pristojnoj udaljenosti od kapije, a gdje bi roditelji mogli da zastanu dok mališani udju u automobile. Uopšte nije neizvodljivo!
Postoji parking koji je sasvim dovoljan za zaposlene u školi, ( i postoje načini da uvijek bude slobodan samo za njih) a gospoda koja idu u trgovinu, neka izvole u garažu! Ako niste znali, garaža je besplatna uz račun iz bilo koje prodavnice i vazda je u njoj strašna promaja! Osim toga, za male novce  će  vam vrijedni momci oprati auto i opet ne plaćate parking... Banja...
Ono što ne možete da vidite na fotografiji, a još jedan je dokaz opšteg nemara i ironije naše svakodnevnice je znak zabrane parkiranja, baš tu, na kapiji škole...

Gledam platane kako se osipaju ljubičastom i maštam o okruženju kakvo zaslužuju i oni, a posebno djeca koja pohadjaju ovu školu...
Onda neću gledati Marka kako virka iza parkiranih vozila, kucka na prozore automobila u kojima su vozači sa molbom da ne krenu dok on ne predje i konačno završi, nalik na malenog nindžu šunjanje uz ogradu ušavši u dvorište... 
Pitam se kako je moguće da je okruženje u kojem naša djeca provode najviše vremena na posljednjem mjestu. A nemojte mi reći da nije!
Voljela bih da upoznam osobu koja je zadužena za planiranje grada... Ako takva upošte postoji ili ima ikakvog uticaja... Jer mi nije jasno kako može biti prioritet rušenje jednog bioskopa , dok škole ostaju na posljednjem mjestu... A  ako umjesto „Kulture“ nikne velelepno gradsko pozorište ( kako jedino i dolikuje) poješću branik kamiončeta u slast!

Hajde stvarno, da ne bude da jedna mama sa povišenim pritiskom samo drobi, a vi se smijete i zabavljate petkom.
Voljela bih da čujem i Vaš glas.
Možda sam samo izrasla u prevelikog namćora... a možda sam ponešto i u pravu...
Zar nam nije svima u interesu da nam pješački u blizini škola postanu bezbjedni, da nam prilazi školama i školska dvorišta dobiju izgled kakav naša djeca zaslužuju?