Znam da je priča koja slijedi pomalo „bajata“, ali rekoh, ako sam već utrošila vrijeme i novac da zbog sebe i Vas pogledam rediteljski debi gospoje Ljeposavić*, rekoh da podijelomo to, uz kaficu.
Na kraju, bilo koje umjetničko djelo je vrijedno  (izmedju ostalog) i onoliko koliko se o njemu govori, pa hajde makar iz ženske solidarnosti da joj malčice podignemo cijenu... na mišiće...

*ovo je igra riječi – „jolie“ na francuskom znaci lijep, a  kako ova žena SVE MOŽE, taman je Ljeposavić!

Dakle, pogledala sam, doduše (opet) na mišiće, boreći se sa neodoljivim porivom da napustim projekciju „Zemlju krvi i meda“.
Zato što je neopisivo plitak i dosadan, zato što glumci govore engleski za koji je i Englezima potreban sabtitl,  zato što tu i tamo ima poneku sasvim nepotrebnu i krajnje beskorisnu brutalnu scenu... Kao ona sa bacanjem bebe kroz balkon...

Elem, rat je sranje, to nam je svima poznato i nije partija šaha u kojoj su jedni samo bijeli a drugi samo crni. Po mom skromnom mišljenju oni koji se medju prvima hvataju oružja i nalaze svakakva opravdanja za svoje neljudske postupke koje kasnije razuman svijet ocijeni kao ratne zločine, su rijetka vrsta. Ali zastupljena u svakoj naciji širom planete.
Oni koji najviše izgube (ako ostanu živi) i iz rata ponesu nikada zarasle rane su najbrojniji... U militarističkom žargonu oni su kolateralna šteta... A u jeziku običnog čovjeka to su komšije kojima ostavimo ključ stana da nam hrane mačku i zalijevaju cvijeće dok smo na odmoru, prve ljubavi, kumovi na našim vjenčanjima, drugari sa kojima smo dijelili školske klupe...

Andja je  preko svega toga lagano preskočila i očigledno željela da napravi potresnu ljubavnu priču sa ratnom pozadinom... No meni je i ta „ljubav“ nejasna i nedorečena ... prilično... Ne mogu da se otrgnem utisku da je sebe, kao pisca i reditelja doživljavala kao Alisu u zemlji čuda... Samo joj je nedostajala mudra gusjenica koja bi je tu i tamo spustila na zemlju, u realnost...

Na kraju, „U zemlji krvi i meda“ nije napunio bioskopske blagajne (sasvim očekivano), nije ušao u trku za Oskara, jer ne posjeduje ni jedan od kvaliteta istinskog filma! Dijalozi su plitki, likovi nedovršeni...
Na stranu što je još jednom prikazala Srbe kao „crne figure“ u patriji šaha...
Da odmah raščistimo... Ja jesam rodjena Srpkinja, ali nikada nisam generalizovala! Imam prijatelje različitih vjera i nacionalnosti. Nikada me nije zanimalo ko je odakle i ko u šta vjeruje. Ljude dijelim samo na dobre i loše! Tačka! Nisam se našla uvrijedjenom, samo mi je bilo smorno sve to! Isto bi mi bilo bezveze da je u filmu generalizovala Muslimane ili Hrvate kao okrutne negativce.
Mislim da joj se u nekom uglu svijesti rodio stid zbog sopstvene površnosti. Nadam se...

Za ne vjerovati, vaša  „laprdralica“ nema dalju inspiraciju na ovu temu... Da vam pišem o „maestralnoj“ glumi Šerbedžije, Djurića, Djurička... Iskreno se nadam da će ova nešto mladja dvojica dobiti šansu u nekom ozbiljnom viskobudžetnom filmu... Gdje će imati priliku da se pokažu onakvi kakvi zaista jesu. Vrhunski! Ovdje su mi, posebno Nikola, ličili na skromne rodjake iz unutrašnjosti koji i kad progovore, gledaju da budu što neupadljiviji kako ne bi uvrijedili domaćina...

Iznervirana čitavom ujudurmom oko filma, reče jedna pametna ženska glava nedavno :“ Blago onom kome je Andja najveći problem!“
Stvarno, smiješna mi je i sama pomisao da bih mogla da se „naljutim“ na Laru Croft!
Pametna je ona. Prije nego što joj stomačić ponovo naraste i počne da liči na glistu što je progutala kliker (rekoše neki izvori da opet nosi blizance, mašala!) dohvatiće se pušaka i pištolja i izvesti brojne vratolomije u još nekom ludo akcionom filmu! U medjuvremenu će posjetiti gladnu dječicu  i svojim božanskim licem i nesebičnošću donijeti zrak nade onima kojima je potreban.
To je Angelina koju volimo!
A ovo ćemo joj notirati kao loše odradjen pismeni zadatak u srednjoj školi...
Jer da bi donio sopstveni sud o nečemu, moraš da ga upoznaš do posljednjeg detalja.
U suprotnom oči kopa jedna ne naročito lijepa imenica... PREDRASUDE.
Kako ovo važi za Andju, tako i za sve one koji film nisu pogledali, a na isti bacaju drvlje i kamenje.

Muzika... Prva scena, počinje pjesma vanvremenskog benda EKV i ja u šoku, jer ono nije Milanov glas!!! Zašto, 'ajde da mi neko objasni? Ako su već dobijena prava za korišćenje iste, zašto nije išla u izvornom i neponovljivom izvodjenju?
I evo, dodjoh do jedine stvari koja me je oduševila u filmu. Pjesma koja ide na kraju, mislim da se zove „Mojoj ljubavi“, otpjevana takvom tehnikom, bojom i emocijom da sam se bukvalno smrzla... i ostala posljednja u sali... Nataša se zove cura, čini mi se. Uh...  Ako ni zbog čega drugog, milo mi je što izdržah do kraja zbog još jednog andjeoskog glasa! Vama toplo savjetujem da je potražite na Youtube-u. Nisam tražila, javite mi ako je ima!

Čitava  „pljuvačka“ kampanja oko filma je počela na samoj premijeri, kada je Bjelogrlić istu nezadovoljno napustio. Za njegovim primjerom su se poveli brojni kojima je svrha života izgleda dežuranje na internetu i prosipanje sopstvene žuči na sve što je živo i neživo, a se ukaže povoljna prilika...

To je možda moglo čak i da pomogne u daljoj distribuciji filma, (jer i loša reklama je reklama).
Ali kad upakujete gov*nce u Tifani kesu, opet će da smrdi na kilometre, zar ne?