Smedje čudo do koljena. Obožavam ga! Topao, praktičan, moderan reklo bi se, pa ipak svoju drugu sezonu provodi u svojstvu kućnog džemera... Ako postoji kućna haljina, onda može i kućni džemper! Što da ne?
Kupljen jednog kasnog ljeta, za neobično male novce. Mješavina lana i vune, krupno pleten, braon! Kad god pomislim na ovu boju, sjetim se taetralnog izgovora Anice Dobre u predstavi „Mala“. Brrraaaooon! Pa još i „firmiran“! A da čudo od džempera!
Nosila sam ga u prvim svježim večerima preko cvjetnih haljina, na farmerke, patike ili preudobne UGG čizme. Bio mi je „strašna“ kombinacija sa čizmama i suknjama do koljena, redovni pratioc u posjetama rodbini, komšijskim prodavnicama, frizeru... U njemu sam redovno Marka pratila u školu. Nosila sam ga, voljela i uporno ignorisala vrapce, koji su me bezobrazno pitali: „Aman ženo, imaš li ti još nešto da obučeš?“
Došlo ljeto, a on čuo zimu nije... isti kao kad sam ga kupila... Nedoder, rekle bi podgoričanke. S ljubavlju složen, uz vrećicu lavande u posebnoj kesi čekao je svojih 5 minuta.
Prve hladne dane je dočekao kao jutarnji ogrtač i mislim da ću mnoge lijene vikende ove zime provesti u njemu i pidžami... Nerijetko popodne zadrijemam umotana u voljeno pletivo... Moja duša od džempera...
A? Jesam li konačno prolupala?
Još sam „u pamet“, no mi ova djeca ukazaše na neke pojave koje obično previdimo.
Prije neki dan sam u majici kratkih rukava nakon udarničkog rada po kući, sjela da popijem kafu. Sjedim, pijuckam i onako umorna se potrljah po ramenima, nesvjesna da mi ipak postaje hladno.
„Mama, obuci džemper, baš te volim u njemu!“ , reče Lena saplićući se o moje ogromno vuneno čudo. Marko je tiho negodovao kada sam pošla da ga ispratim u školu, pogadjate, u džemperu! „ Nije mama da nije lijep, al' to je kućni džemper!“ objasnio je.
Sjetila sam se jednog drugog džempera, slične boje. Obični, končani, sa V izrezom. Braon.
Gotovo uvijek je mirisao na bohor, arome iz kuhinje i duvanski dim. Neponovljivo komponovana simfonija je miris nad mirisima i mjesto joj je u „Sjećanjima jednog nosa“. Ali rekoh, neponovljiva...
Sjećam se kako nam je postavljala doručak, spemala kakao, sjedila na klupi sa komšinicama, dok smo se mi ljuljali i čekali da mame skrenu pogled, kako bi smo izveli još poneku vratolomiju. Kako je namrštena kao strogi profesor preslišavala brata i mene... Uvijek u tom džemeru. Kako su mi uz poneku suzu pramenovi njene kose milovali lice, a razvučena i okrvavljena ranfla smedjeg rukava dodirivala nos i smirivala više od anestetika, dok su mi ljekari šili posjekotinu na glavi.
A neki su pričali da je nisam ožalila kako dolikuje, da nisam bila dobra kćer.
Kao što svako jutro oblačim džemper, ogrnem tugu i sjećanja bez kojih ne bih mogla da dišem. Sačuvala sam nekoliko maminih stvari, ali džemper nisam našla. Ponekad ih izvučem iz ormana, da ih omirišem, da me preplave uspomene. Čula sam je u Leninom prvom plaču, vidim je u kosi moje princeze, osjećam je u svakom kutku svoje duše, u svakom trenu. Ali ne mogu da je vratim. A imala bih toliko toga da joj kažem.
Oni čije bitisanje shvatamo olako, čiji nam se dugi vijek podrazumjeva, uvijek odlaze prerano.
Koliko istina ostane neotkriveno, koliko riječi prećutano... Tek kada odu, pružamo željno ruke ka njima, zavaravamo se da će zauvijek ostati tamo gdje smo ih posljednji put zatekli. Kakvu će priču moja djeca moći da ispričaju, hoće li im mamino kućno izdanje biti slika koju će nakon mog odlaska nositi kroz život, ne znam. U jedno sam sigurna.
Tu smo da stvaramo sjećanja. Na kraju nam samo to ostane. Sjećanja su jedino što nas odredjuje. I ona lijepa i ona manje lijepa kreiraju od nas osobu kakvom nas drugi vide. Znam da vam se ovo čini potpuno blesavo, ali ono što pamtimo je ono što jesmo! Ono što vjerujemo da smo zaboravili, samo je potisnuto, reći će nam svaki psiholog... A ja sam opet debelo digresivna... Sjećam se nekog džempera...
Ručak samo što nije gotov, djeca se igraju škole, mačka spava na ormanu... Išli smo danas da pomognemo prijatelju koji je slomio nogu, oko kupovine namirnica, kupili smo Mrvici pijesak i hranu, trčali tamo, ovamo... Samo što sam isprala farbu za kosu, sjedim, kuckam i gledam gdje me je odvela ova priča... Lena u prolazu dobacuje jedno „mama, volim te“ i ne pogledavši me. Ne mora da me pogleda, jer sliku zna. Nije se danas dogodilo ništa što bi izgledalo značajno. Samo jedan šašavi jesenji dan. Ali znam da ćemo ga pamtiti. Jer je dragocjen. Svaki nam je takav. Ogrćem džemper, svjesna da ima daleko veću vrijednost nego što sam isprva mislila. Zato ću ga častiti specijalnim kupkama za vunu i omekšivačem. Zaslužio je.
Činimo velike napore da prikrijemo godine i produžimo mladost izlažuci tijelo i kožu raznim tretmanima, ne bi li ostali tip top.
Kupili ste nove cipele, donijeli ih kuci, ponosno obuli da ih pokažete ukućanima i hop, stišću vas.
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)