Mara je nosila najljepšu garderobu koju smo mi klinci mogli da zamislimo tih sedamdesetih. Imala je dugu, plavu prirodnu kosu, ali je „šetala“ tu i tamo nekoliko različitih perika, čisto iz fazona. Svaki dan kada bi se vraćala s posla, naša je ulica ličila na modnu pistu. Po stepeništima zgrada poslagani mališani, a i poneki lokalni momak za ženidbu, čekali smo petanaest do 4 kada Mara silazi sa autobusa. Publika su joj bile i namrštene domaćice. Neke konspirativno sakrivene iza kuhinjskih zavjesa, a neke drske, sa kesama smeća u rukama i pogledom koji kaže: „ E, mala, kakva sam ja ribetina bila u svoj vakat... ti nisi ni prići...“. A Mara, lijepa kao Andjeo i dostojanstvena kao princeza, prošla bi kraj nas uspravnih ledja, klizećeg hoda i blagog osmijeha.
Znala je ona da će onog trenutka kada udje u svoju samačku garsonjeru, za njom ostati rep sačinjen od uglavnom negativnih komentara. Djeci se Mara i dopadala, ali priče koje su kružile o njoj i postajale sve bizarnije su i nama klincima bile znak da sa Marom „nije baš sve OK“.
Nemam pojma čime se bavila, niko nije ni znao. Nikada je nismo vidjeli sa nekim (tudjim) muškarcem, pa ipak, ženama je slovila za brakolomnicu broj jedan... Mara ustvari nikada nije uradila NIŠTA osim što se u petnaest do 4 vraćala kući s posla nestvarno lijepa.
Mara je prva „popularna“ osoba u mom životu.
Ona koja se voli ili ne voli, ona o kojoj se priča, a da joj niko, ama baš niko nije rekao ni „dobar dan“!
Da je Mari svako ko je uzme na „razmatranje“ svaki put uplatio po jedan dinar, bila bi bogata kao Krez. Ali nije. Da je Maru neko pozvao na kafu, ponio joj pileću supu kada dobije grip, vjerovatno bi shvatili da je ona jedna obična, vrijedna i pomalo usamljena djevojka.
Nadam se da je danas ponosna baka čopora unučića. Iskreno vjerujem. Jer, sigurna sam da joj u onoj malenoj garsonjeri život nije bio ni malo nalik na onaj koji je čitava naša ulica izmaštavala.
Kao i Mara, ni ja nisam željela da budem popularna...
Kada sam sa šesnaest uzela mikrofon po prvi put u životu, sve što sam željela je bilo da pjevam. Kada sam sa nekih deset godina napisala prvu priču, sve što sam željela je bilo da pišem.
Kako tada, tako i danas. Razmišljam o tonovima, harmonijama o riječima, stliskim figurama. Jasno je da sam mogla da pjevam pod tušem i pišem za svoj merak. Čak sam i bila na putu da niko ne zna za mene kada sam „prodala“ glas mega popularnom „bendu“ sa nezgrapnom otvaračicom usta. Svaki umjetnik ima crtu egzibicionizma i očekuje priznanje za svoj rad, ma koliko Vam ovo pretenciozno zvučalo. Ali, kada izložite svoj rad na uvid javnosti, izlažete i sebe. E, tu počinje onaj „Mara sindrom“ koji ne plaća račune, kredite, struju, ne kupuje hljeb, nema veze sa umjetnošću, ni sa mentalnim zdravljem. Ali umije da beskrajno nervira!
A neki misle kako je biti popularan jako dobra stvar...
Lijepa Mara nije stekla svoju slavu „na mišiće“, štaviše nije ni uživala u njoj. Ali...
Mnogi se otimaju za mjesto u žutoj štampi, „vise“ po otvaranjima, zatvaranjima, revijama, promocijama, „iventima“ raznih rodova, samo da bi bili vidjeni. Tapšanje po ramenu, fotografija u novinama ili intervju za televiziju ne donosi ono što je svakom normalnom ljudskom biću potrebno. Čak suprotno.
Ono jeste da je u svakom javnom poslu potrebno biti i na pravom mjestu postojati. Jer koga nema, bez njega se može. Ali tolika urtpavanja onih koje je teško slušati u svakom smislu i koji često i nemaju mnogo pameti, a ni talenta za profesiju u kojoj su se u potjeri za popularnošću našli, mami suze na lice... one od smijeha... A sa druge strane...
Koliko „Mara“ radi na šalterima, po buticima, bolnicama... Koliko ih je u svim komšilucima... Iskaču iz blaženih okvira anonimnosti samo zato što su ili lijepe, ili vrijedne, ili drugačije, ili su imale „sreću“ koja je drugima trenutno nedostupna...
Gledam kako vade lupe svaki put kada se pojavim sa korpom u supermarketu, kako utišavaju ton kada prodjem. Sjetim se ponekad da se opet nisam našminkala. Od kada znam za sebe šetam tamne kolutove oko očiju, koji su često razlog za priče, nezamislive! Od mene se u četrdeset četvrtoj očekuje da izgledam kao „koleginice“ kojima bih mogla da budem biološka majka, komotno! Od mene se očekuje da sam uvijek tip top, pa čak i kada iznosim smeće.
Pa i obrnuto, kada se skockam, to što sam obdarena dobrim genima i što svoje godine nosim ponosno, ne znači to, nego me pitaju ko mi je „radio“ lice??? Iako su mi alkohol i droge daleko kao Urugvaj, „podrazumijeva“ se nerijetko da ih koristim. To što ne vozim preskupi automobil, ne živim u vili od 1000 kvadrata i ne hodam kao reklamni pano modnih kreatora, ne govori o tome da takvi luksuzi ne spadaju u sfere mojih interesovanja, već sasvim suprotno dokonima su „znak“ kako sam „poročna ja“ prezadužena, u buli...
Facebook je prava mala fabrika naprasne, iznenadne i ničim izazvane „popularnosti“. Dobro se pazi na imidž. Fotografije se biraju, namještaju, komentari i statusi odmjeravaju... Sve samo zarad nesretnoga „like“ dugmenceta... Što je više puta kliknut, to je osoba popularnija, omiljenija, kako hoćete... Postoje različite kategorije „popularnosti“ na omiljenoj nam mreži. Imamo tako „savršene“ domaćice, „luuudo zaljubljene“ golupčiće, djevojke za „udaju“...
Beskrajno su zabavni i smiješni.... Posmatram kako je ovaj mjesec rekorder u broju „lajkića“ Persa sa ispršenim poprsjem, negdje na plaži, a već sljedeći mjesec Smilja na fotkama pored svog novog automobila. A Persu svi zaborave, naprasno. I nju i njene bliznakinje...
Facebook je dokaz da „popularnost“ nema blage veze sa umjetnošću, kvalitetom i na kraju, sa stvarnim životom.
Nikada mi neće biti jasni ljudi koji misle da je ovaj „dar“ baš zgodan, a još manje oni koji bi po svaku cijenu da se ubace na „svjetla pozornice“. I dušu djavolu ako je potrebno, samo da se šljašti...
Zato želim da dam oglas...
Prodajem svu svoju petnaestogodišnju „popularnost“ povoljno ili mijenjam za plodnu njivu na dvadeset km od centra grada.
Mislim da bi se onaj „rogati čiko“ prenerazio kada bi me sreo.
Sumnjam da je medju svojim „pacijentima“ imao ovakvog...
Ostale Kajine tekstove možete vidjeti ovdje http://www.zenasamja.me/specijali/dnevnik-najocajnije-domacice
Cimet je jedan od najstarijih poznatih začina, spominje se već 2800 godina prije Hrista u Bibliji i u rukopisima na sanskrtu, a prvi zapisi o cimetu dolaze iz stare Kine.
Svi već znamo da čaj ima mnogo koristi u našem zdravlju i ljepoti. Ne samo da od čaja možete napraviti ukusno piće, nego se čaj može koristiti i na mnoge druge načine.
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)