Sjela sam sa prijateljima prije neki dan da popijem kafu i bi mi čudna pepeljara sa znakom prekrižene cigarete na dnu...al' pripalih...
I dodje konobar i reče svečano: „ Gospodjo, pušite na sopstvenu odgovornost!“
Otrčala sam do šanka i „oprala“ cigaretu ispod česme, koja je potom završila u smeću...
Kud' svi Turci, tud' će i mali Mujo...

Pričala mi je baka Milka o svom bivšem kolegi, strastvenom pušaču, koji je kafu pio bez cigareta, jer, kako je objašnjavao, ne idu dva meraka zajedno!
I vjerovali ili ne, počinjem da razumijem mudroga čovjeka... Iako godinama nisam mogla da razdvojim ove dvije „poslastice“, sad počinjem da istinski uživam u crnom napitku! Doduše, bez kofeina, al' kafa je kafa!

Prije mnogo godina sam na jednom velikom evropskom aerodromu čekala čitavu vječnost na let i nervozno šetkajući okolo naišla na prostoriju namjenjenu pušačima... E, u tim prostorijama prestaje svako uživanje u duvanskom dimu... Zamislite da istovremeno pripalite tompus, cigaru, hercegovački duvan, lulu, finu cigaretu i krdžu kakva se prodaje kod nas sa poznatim etiketama... Nepušačima bih ovo mogla da uporedim sa recimo, konzumiranjem petnaest vrsta slatkih i slanih jela, petnaest različitih svjetskih kuhinja izmiksanih u blenderu!
Umjesto da se priključim „družini zadimljenih prstenova“, posjetila sam obližnju knjižaru i kupila sebi par zanimljivih knjiga, od kojih jednu slistih odmah... I čudila sam se, kasnije u Beogradu, dok me je taksi vozio kući, a ja zapalila prvu cigaretu poslije dobrih 12 sati, kako sam uspjela da ne poludim...

Godinama sam bila suvozač moje prijateljice i koleginice, koja je zakleti protivnik ovog poroka. I samo jednom sam je zamolila da napravi pauzu, kako bih „protegla noge“... Na vjetru i susnježici se baš izmeračih... Moš' misliti...

Nikada me u bioskopu ili pozorištu nije ’vatao „neizdrž“, niti mi je na pamet padala cigareta. U stanju sam da satima zujim po tržnim centrima i ni jednom ne posegnem za pepeljarama u ćoškovima kod ulaza... Pjevala sam mnogo po raznim prijemima, gdje je prosto nekulturno povući dim... i nisam...

A kad sjednem, pa se zanesem pričom, ne umijem da prestanem... Palim ih jednu za drugom, kao da su od vitalne važnosti za disajne organe i normalne funkcije mog organizma. Kao oni vanzemaljci po filmovima, što sve dok u ustima muljaju žvakaću, imaju ljudski oblik. Ako ih ko opauči po ledjima i žvakica ispadne, hop, eto se pred nama stvori troglavo sluzavo čudovište sa pipcima! Taman tako... kao što je Samson čuvao snagu u svojoj kosi (vjerovatno masnoj), Baš Čelik mjesto svoje snage u jezeru preko sedam mora i gora, ( i svim onim živuljkama, blago njemu), tako i autorka ovih redova uporno drži odstupnicu mentol slims cigareticama nalik na čačkalice (blago njojzi)...

Po svemu do sada rečenom možete zaključiti kako sam kontradiktorna jedna dama... Podržavam zabrane pušenja, a koristim svaku priliku da pripalim... Čak me neopisivo zabavljaju razna mi „braća po poroku“ kada ove rigorozne zabrane okarakterišu kao diskriminaciju! Kao, ovo se sada kosi sa osnovnim ljudskim pravima... 'Alo bre kakva prava, treba nas sve jasno obilježiti kao društveno nepodobne!
Priznajem, nisam nikada pokušavala da batalim cigarete i reklo bi se da sam iz kategorije pomoćnika odavno prešla u kategoriju glavnih varioca. Ni malo se ne iznenadim kada ujutro ne nadjem ni jednu cigaretu, a juče sam kupila dvije kutije!
Za čudo i meni užasno smeta duvanski dim, pa tako ne dozvoljavam „purnjanje“ u kamiončetu i stanu, osim na balkonu i u kuhinji, na prozoru! Sve su prilike da će mi taj prozor ostati posljednje uporište... A koristimo ga Mrvica i ja.. Ona da izadje na balkon i obavi svoje rabote na pjesku, a ja da duvanim dok piskaram ili jednostavno blejim okolo... Taman smo na istom... Prozor za „gadluke“...
A mogla bih lako da ostavim nikotinske štapiće... samo da odlučim...

Računala sam koliko bih godišnje uštedjela da svaki dan novac za cigarete ostavim sa strane...

4x365=1460!

Au... Još koji mjesec, pa ona preslatka bež kožna garnitura koju mjerkam za dnevnu sobu! Na dvogodišnjem ili višegodišnjem nivou ovo postaje veoma ozbiljna cifra!
Kad se već preispitujem, da krenem i retoaktivno...
Duvan je u mojim rukama već nešto malo više od dvadeset godina... (o plućima ne smijem ni da pomislim). Iz toga slijedi da sam u dim „poćerala“ jedan više nego pristojan nov auto ili oko trideset kvadrata stambenog prostora ili jednu super-modernu kuhinju, plac i vikendicu ili dio školarine za moju djecu... Kakva sam palikuća... katastrofa!

Palim pretposljednju cigaretu iz kutije. Kutiju sa onom jednom cigaretom ću da stavim u kesicu, pa u zamrzivač! Uvijek će mi biti tu, savršeno konzervirana na dohvat ruku i neću moći da kažem kako nemam šta da zapalim, ali neću! Stavila sam četiri eura u kasicu. Dogodine u ovo vrijeme, kada ispratim majstore koji će mi namontirati novu garnituru ću da skuvam kafu i zapalim ovu poslijednju...
Baš kao Dell Boy...
'Ajde i to čudo da vidim...