"57 channels and nothing on", pjesma dragoga Bossa mi se vrti po glavi dok prevrćem kanale (čitavih 86) i pitam se da li to nešto nije u redu samnom ili su stvari ostale kakve su i bile u vrijeme kada je genije skockao ovu pjesmu... Ništa nema... Ili se meni samo nešto učinjelo...

Ugrabih daljinski i pola sata vremena za gluvarenje, pa riješih da ih iskoristim u svojevrsnoj simbiozi. Ali od reprizinih repriza filmova i serija (koje bih možda i pogledala, al' mi dosadno da ih gledam ponovo), preko super potrebnih, korisnih i bezobrazno skupih idiotarija na TV šopovima, muzičkih smaračina (turbo reperi, turbo folkeri...cijela planeta postade turbo....), reality porno zbunjoza (počeli su stidljivo i simpatično, a sad kako čujem, prijete da izbace švedsku filmsku industriju iz kolosjeka), vijesti iz zemlje i svijeta koje služe samo da znatno uvećaju visinu krvnog pritiska, pa do TV sapunica, ja ništa živo ne pogledah duže od tri i po minuta... Rekao bi čovjek da sam neki namćor...

U cilju utapanja u masu i brisanja ovog "namćor" epiteta, riješih da vidim šta to ima tako lijepo u TV sapunicama...
Gotovo da nema domaćice na kugli zemaljskoj koja nije sjeckala luk plačući zato što je Hose ostavio Mariu, misleći da je vidio u zagrljaju sa drugim, a ono nije bila ona, no sestra joj bliznakinja, za koju će se saznati tek u 253. epizodi... Avaj...

Snimaju se u Holywood-u, Brazilu, Indiji... Sa  par kamera, brzoprstim scenaristom, davno otpisanim, ali ponosnim rediteljem i ekipom glumaca  koji samo što su poslužili posljednju turu u nekoj drumskoj kafani, mogu dobre parice da se naprave, to već svaka beba, a i baba zna... Nije ni važno gdje si lociran na planeti, važno je samo da imaš makar dvije ex porno glumice i makar jednog ljepotana od brijega odvaljenog! I svi se pomame... Gledaju ka' hipnotisani... Globalno...

Turska je izgleda, osim pamuka, kožne galanterije i još koječega počela da prednjači u industriji šarenih laža... On dolazi kući kasno, ona već leži u krevetu, budna, tužna je nešto... On je mrtav ozbiljan, spušta se na drugu stranu kreveta i okreće joj leđa, a ona slaže facu kao da će da zaplače... ili povrati...nisam skontala... Kažu da ima dobrih komada za pogledati po tim serijama, ali... nemam živaca da ih dočekam, jer kad god obrnem na taj program, neko povraća... ili plače... još ne kontam...

Na drugom kanalu još jedno čudo moderne televizije... plaču (opet!), čupaju se, upućuju jedni drugima "Dirty Harry poglede"... a iz ušiju im vire slušalice i skoro možeš da čujes suflera koji urla čitajući tekst i davajući sugestije glumcima koji nisu ni stigli da vide scenario... Snimaju po tri epizode dnevno... zato su valjda tako do bola uvjerljivi...

Na trećem kanalu indijska sapunica... Sva nakićena kako to samo oni umiju... i šizofrenična, brate... U jednoj sceni koja traje kao pola epizode Trećeg kamena od sunca,  svi nešto namrgodjeni, samo čekaš kad će jedno dugome oči da kopaju. Par minuta poslije svi dešperativni i teatralni (kako to samo Indijci umiju), da bi istu scenu nakon dobrih deset minuta dubioze oko alve koju je spremala maloljetna snaha završili izvještačenim smijehom kao sa reklame... (očigledno je da sam se na indijcima zadržala nešto duže, lijepi su kao slike kad se smiju!) I svi klate glavama lijevo-desno kao da plešu... Ili ja stvarno i nisam baš normalna...

Da sam se rodila sa felerom, pomislila sam prije nekih dvadesetak (možda ima i više, al' ko te pita) godina. Drugarica iz razreda, violinistkinja, jedina  sa kojom sam dijelila već tada vrlo eklektičan i istančan muzički, književni, a boga mi i filmski ukus, pozvala me je da umijesto epske ili naučne fantastike subotom, pogledamo film sa malo drugačijom temom... Ljubavni... Indijski...

Reče da je film fenomenalan, tuuuužan, da će mi trebati papirne maramice i da nikako ne stavljam maskaru...

Još tada je moj zubar ustanovio da nemam zametke umnjaka. Rekao je da mi nikada neće izrasti, na šta sam ja u šali pitala da li to znači da nikada neću biti pametna, a on me je utješio izjavom da to može da bude pokazatelj da sam GENETSKI NAPREDNIJE BIĆE... E, pa to veče sam bila sukobljena izmedju dva veoma jaka osjećaja... Spoznaje da sam možda stvarno MARSOVAC i spoznaje da su velike šanse da ću dobiti batine od rulje iz bioskopa...

Dok je čitava sala šmrcala, neko stidljivo, a neke seke nisu štedjele potoke suza prošarane tečnim maskarama i fluorescentnim sjenkama duginih boja,  ja sam se prvo uzdržavala, a kasnije plakala... ali od smijeha!
Ah, te šmire, tih teatralnosti... da sada prepričam radnju, stala bi u jednu prosto proširenu rečenicu, koja ne sadrži ni jedan element stvarne tragedije, ali Bolivud je fabrika upravo toga... Upakuju sve u prelijepi šareniš sarija, cvijeća i nestvarno lijepih Indijki, eksterijere snimaju ispred nacrtanih zalazaka sunca i udaljenih planina, začine sve sa lidijskim skalama koje same po sebi zvuče tužno,  pa udare na ah, melodramu...

Moji pokojni roditelji su oduševljeno pratili svaku latino seriju... Uzalud sam mamu ubjedjivala da se mane ćorava posla i vrati se knjigama koje je voljela. Ne, njoj je bila super tuuuužna i zabavna serija u kojoj žena nalazi NOVORODJENČE na ulici, donosi ga kući i stavlja da SJEDI!!!! Detalj koji sam slučajno snimila je i da je lutka koju je Lena dobila za jedan od rodjendana uvjerljivija od te latino lutke glumice... Bre, ako me lažeš, laži otmjeno, laži skupo... laži za Oskara...

Tata je jednom imao ozbiljan problem (svega mi, nije zezanje!) sa naglo povećanim pritiskom, kada ni poslije dvije epizode nisu provalili da je jedina pozitivka živa zakopana! ...Poslije su je iskopali...i živahna bijaše... Zar ON koji me navukao na Frenka Herberta i Ursulu Leguin??? Zar je moguće da je ON koji me je vodio na premijeru Ratova Zvijezda, došao do nivoa svijesti u kojem ne umije da uživa u Gospodaru Prstenova, već gleda takve gluposti?

Jesu li mi stvarno oni roditelji, ili su me pronašli u kukuruzu?

Uhvatih sebe sinoć kako piljim u TV ekran i luftiram mozak... A na ekranu- fudbal! Svako ko me poznaje zna da ne postoji ništa što me manje zanima, ali, kada čoek gleda fuZbal, žena gleda travu.. lepu zelenu... pase...hihihihihi! Pomislih da je sva ta globalna pomama za sapunicama u stvari isto to, samo što oni umijesto trave i po nekog stvarno zgodnog fudbalera, odmaraju oči na rasnim ljepoticama, skupim enterijerima, još ljepšim eksterijerima ( otišlo se daleko u odnosu na onaj filmski hit).
Ili je nešto sasvim drugo u pitanju...

Shadenfreude...
(izgovara se lako, šadenfrojd, samo malo smekšate Š i  nakvasite ono R i to je to!)
Osim što su usrećili svijet Mercedesom, a unesrećili brojnim glupostima, Njemci su jednom riječi objasnili  sve učestaliju pojavu koja se kao ni jedna pandemija proširila planetom. Ova složenica je neprevodiva. Bukvalan prevod bi bio tužna radost...
A značenje je uživanje u tudjem bolu ili nesreći. Tome možda i služe sve one sapunice... Da nam bude lakše kad vidimo da i oni što žive u beskrajnom luksuzu (koji mi nećemo primirisati), plaču kao kiša, padaju od raznih smrta (prim. Mida) kao stabla pod sjekirom nemilosrdnog drvosječe, svadjaju se, tuku... Imaju toliko para, a nije im lako... I bogati plaču...

Mogla bi se ova njemačka riječ primjeniti i na frizeraje, kozmetičke salone , kafiće i privatne bašte i balkone gdje se sa gotovo gurmanskom slašću prepričavaju tudje nesreće... Ali sada ne pričam o tome. Uostalom, to i nije sfera mojih interesovanja... Takodje bi se ovaj globalni fenomen mogao obraditi sa sociološke i kulturološke strane, što donekle i načeh, ali neću dalje. Nisam kompetentna, a ni dubokoumne analize takodje ne spadaju u sferu mojih trenutnih interesovanja. I wanna have some fun!

A možda ja stvarno nisam odavle...