Na Svetog Nikolu vazduh je svjež i prijatan. Volim to doba godine. Dao mi je decembar dobre prilike i trenutke. Utkane su u meni decembarske sreće, da omekšaju neke ljetnje slutnje i bol. Po pravilu, kad se najmanje nadam, najviše dobijem. Kad na kraju godine zbrajam, da bude posljednje ono što je dobro...
Načeta je u Portugaliji... još me obrazi peku kad se sjetim kapljica koje ledeni vjetar nosi sa okeana, na najzapadnijoj tački Evrope. Gledala sam u svetionik, u zelenu i sočnu travu, iako je januar. Uvjeravala sam  sebe da sam baš tu, utiskivala taj trenutak sreće što su moji najdraži sa mnom... Neke lijepe trenutke sasvim namjerno svom dušom upijam i ostavljam da traju, i kad prođu...
Proljećni angažman okupljanja generacije na proslavljanje četvrt vijeka mature, objavljivanje kratkih priča, otvaranje restorana... Jedna godina za ostvarivanje dva sna... Ipak, u nekim trenucima strepnje, neki strahovi, umor, loša komunikacija...
Saturn je bio u lošoj poziciji dugo...ili sam ja dala više nego što je nekima bilo ugodno...tek, neki su otišli iz života mi. Mislila sam da nikada neću biti u prilici da završavam odnose potpunim razlazom, da to nije hrišćanski, ni ljudski... No, nekada  iskušavamo sebe, kad sudimo  drugima. I, eto za tren, a opet katkad razvučena, dođe do konca. Ostavljam uvijek za sjutrašnje jutro plan da spremim nešto. Da probudim ukućane nekim mirisom iz rerne… Nije li decembar stvoren za toplinu porodičnog doma? Pa ipak, sad mi je drugačiji tempo i strašno ujutru žurim, mazim ćerkici stopala i grlimo se dok ona još spava, ali rado prihvata moje ruke i smješta glavu u njih. Čekam nedjelju, da zamiriše kuhinja, vala… Znam da nisu gladni, ali želim da ih domaćim mirisima utoplim i kažem im da mislim na njih… Onda se sjetim dana koji su bili sasvim podređeni mirisima kuhinje, a ja sam čeznula da budem zauzeta kakvim poslom mimo onog svakodnevnog, kućnog. Nije li čovjek stvoren da traži ono što trenutno nema i je li najveća mudrost biti u saglasju sa trenutkom i uslovom u kojem je? Pokušavam to sebi da objasnim godinama. Koliko sam dobar učitelj, toliko loš đak. I sada, kada se budim bez budilnika, srećna što živim svoj san, zatreperi u meni ona tipično ljudska strepnja, neka nelagodnost za sjutrašnji dan, može li biti dobro kao danas, kao sad? Onda se sjetim da tako umanjujem sreću, a to je grijeh. Sad ne bih osjećala  miris Atlantika koji je vjetar kapljicama donio na moj obraz, da se nisam prepustila sasvim. I znam, ne treba da čeznem za jutrom sa mirisom kolačića, bilo ih je, biće ih još… Hvatam konac godine, ovaj tren o kome je maštala mala, smijem se vjetru… Neće biti loše i kada ne bude ovako dobro…hoću da vjerujem… I branim sebi da budem oblak nad sopstvenim vedrim nebom.