Potrošena je već šesnaesta ovog milenijuma. Pohabana, raščupana, oglodana, kupi se kao žena koja više nikome nije lijepa i potrebna. Odlazi, poražena...A došla je vedra, mlada, sa željom da bude najbolja, ili jedna od takvih. Jeste, očekivali smo to od nje, kao i od desetak prethodnih. Očekivali smo od novog milenijuma. Željni sunca i slobode, poslije nepomenice od devedesetih, čekali smo veliki obrt. Sa osmijehom koji priziva bolje, radosnije, ljepše...
Ova nije bila obična, bila je nestvarna, biblijska. Gledali smo prenos apokalipse na televiziji i posmatrali Sodomu i Gomoru uživo. Živjeli brzo, brže nego prošle i još brže nego pretprošle. Primakli se svijetu, sasvim. Udaljili se od sebe, previše. Zaboravili smo da nam je kuća dom, a ne prenoćište.
Nema, rijetko gdje i kod koga, da se okupi malo društvo na priganice, presukače ili bilo što drugo. Da u toj kućnoj, intimnoj atmosferi, gdje zidovi nose energiju ljudi koji tu stanuju, ispričamo neke obične priče, sasvim ležerno, ne vodeći računa kakvi smo dok pričamo i da li se glasno smijemo.
Nekada smo, osamdesetih, ponedeljkom veče zajedno gledali Dinastiju. Sve komšinice sa sprata, sa svojim ćerkama, naravno. I podijelili smo taj zalogaj, ne specijalni, već onaj koji se našao doma. A onda sam se, poslije serije, sasvim nečujno, jer su joj djeca mala i već su zaspala, ušunjala kod komšinice Vesne da mi zaplete puno pletenica, koje ću ujutru, prije škole razmrsiti i izgledati potpuno neobično. I biti srećna, samo zbog toga. Nekada su se, valjda zbog štednje ili radi druženja, skupljali oni koji rade u istoj firmi ili blizu nje, da zajedno, jednim kolima idu na posao. I prolazila su stara auta, puna nasmijanih lica brkatih muškaraca i onduliranih žena. Valjda je lakše bilo započeti radni dan tako, ranojutarnjim bezazlenim humorom i sa sjajem u očima.
Mi smo se radovali proslavi u školi. Trideset i prvi decembar bio je radni dan, sa par časova i obaveznom žurkom poslije njih. Žurkom u učionici, sa prikupljenim slatkišima i ukrasima donesenim od kuće. Već poslije drugog časa smo ukrašavali učionicu, stavljali sjajne trake na prozore, prskali bijelim sprejom, pravili pahulje. A onda kasetofon, igra, poneki ples... Nada da se desilo nešto, pogledi su se slučajno sreli, i jedva čekamo četvrti januar da se vratimo u školu. Da , raspust je počinjao tek petnaestog. I trajao do osmog februara, svake godine. Tih par neradnih dana bili su puni iščekivanja, baš zbog te novogodišnje žurke. Sasvim obične, u učionici ili fiskulturnoj sali.
Neću da žalim za prošlim vremenima, srećna sam zbog njih. Žalim za ovim sadašnjim. Našim, a dalekim. Gdje nam se preporučuje dobar život, kao sirup ili tableta. Gdje treba da volimo sebe, grlimo sebe, čuvamo sebe, ljubimo sebe...Gdje djeci ne trebaju očevi, ni ženama muževi, a porodica je staromodna i potrošena stvar. Komšija je nepoznat, iako je nekad bio važniji nego rod. Nepoznati smo jedni drugima, jer se ne gledamo dok razgovaramo, vječito u žurbi, u haosu...Nekulturni smo ako dođemo nepozvani ili nenajavljeni, a ja bih rado pokucala na nečija vrata, tek tako. Samo se plašim da ne dobijem zagrljaj, onako istinski, pravi... Jer, kad smo prestali da grlimo druge? Jako, onako seljački i nekulturno.
Odmiče ova oglodana. Neka je. Pojeli smo je, a nismo svjesni zalogaja. Bićemo, kad se ova naša djeca oljude...Ipak, prije nego što postanu ljudi, važno je da im primjerom pokažemo nešto. Ne možemo uticati na cijeli svijet, ali možemo na okruženje. Nije da baš ništa ne zavisi od nas. Znate vi, ako hoćete, što možete da učinite. Bezbroj je načina.
Zato, baklju u ruke, neka zasvijetli. Iznenadite nekoga, smjestite ga u zagrljaj! Ne može čovjek sve sam...
Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic
Dani oko Nove godine su dani kada je potrebno da budemo raspoloženi, veseli, raspjevani, da odlazimo na poslovne proslave. Nije nego, pa gdje to piše da moramo?
Svake godine izbor novogodišnjih ukrasa sve je bolji i bogatiji i teško je odoljeti da se iz prodavnice ne vratimo sa novim primjercima bombica, trakica, vjenčića, zvončića, irvasa
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)