„Mila, otkad se nismo vidjele. Mogle bismo na kafu?“
„Voljela bih, baš. Može sjutra?“
„Može, naravno. Čujemo se. Slobodna sam, pozovi me!“
„Važiiii, ćao!“
„Ćao!“
Pozdravljamo se poljupcem i odlazimo, svaka na svoju stranu. Možda sam mogla i danas, kad sam je već srela, draga mi je, i lijepo mi je s njom, ali moram...i onda u sebi brojim planove i obaveze, za popodne, noć, sjutradan...
Brzo i nečujno dođe jučerašnje sjutra, odmah po svitanju, s bremenom novih i starih obaveza. One koje su juče ostale na čekanju i niko ih nije završio umjesto mene... sve neko glupo preslaganje veša i obuće, plaćanje računa i čišćenje prašine, spremanje ručka i večere... ponekad nešto uradim za sebe, nekoliko stranica knjige ili šetnja kvartom, čaša hladnog vina ili likera... i opet se spusti noć sa obećanjima za sjutrašnji dan.
„Ispadoh lažov, izvini. Ne stigoh da se organizujem. Javljam se ovih dana sigurno“, po ko zna koji put isti izgovor. Kud žurim i dokle ću stići, da mi je znati...
Eto, ni danas nisam stigla da se vidim sa njom, a obećala sam. Nije mi zbog obećanja, nego što baš volim da se opustimo, da pričamo...nisam sa njom sjeđela dugo...
I tako, uglavnom svakoga dana, sretnem po neko lice kome se obradujem. Poželim da posjedim sa nekom od njih, da pričamo o bilo čemu, da se smijemo glupostima, sjećamo zajedničkih trenutaka... Pomislim kako su mi djeca već velika, kako nemam stvarnih i valjanih izgovora, kako u stvari niko nema valjanih izgovora kad nešto želi i hoće...a opet priča, pa priča... da bismo istakli kako su nam životi ispunjeni, kako hitamo, kako smo sposobni, spremni na važna djela i velike stvari...
Tako sam prije par godina odlagala susret sa svojom školskom, potuno nenamjerno, računajući da ću narednog dana imati više vremena nego prethodnog... Dogovarale smo odlazak na planinarenje, pa neku jutarnju kaficu, pa bioskop... svaki put kad se sretnemo, s jednakim žarom i nadanjem. A onda je dugo nisam vidjela, ni slučajno srela. Tu milu Biljku, uvijek nasmijanu... uvijek spremnu da se našali na svoj račun i izvuče iz rukava neki geg. Bilja vodolija, sjećam se kako pruža ruku pri predstavljanju mome bivšem mužu, tadašnjem momku. Mi se smijemo...Ona u predstavljanju želi da mu kaže da ga razumije, kao vodolija vodoliju, kao nekog ko dijeli vrijeme sa mnom, a nije baš uvijek lako... Kada sam se baš uželjela makar i slučajnom susretu, a strašno poželjela tu kafu s njom, dobila sam glas da se razboljela. Moja Biljka. Vodolija. Hitra i lakonoga. Radila je puno, pomagala je svima. Nije se udavala. Dolazila je kod mene kad god bih promijenila mjesto stanovanja. Donijela bi vino ili liker, obavezno. Sa svima je bila u miru, ni sa kim u svađi, za neke loše postupke drugih, vješto bi nalazila opravdanje... Bilo mi je teško da je pozovem. Kad sam je pozvala, shvatila sam da nećemo popiti onu ugovorenu kafu niti otići na planinarenje... Bilo je već kasno. Postepeno je nestajala, jer su metastaze već bile ozbiljne. Bila je za jednu jesen i zimu mlađa od mene. I toliko bezazlenija i bolja. Nisam mogla da joj pomognem, ni ja, niti bilo ko. Otišla je prije par godina jednog hladnog dana usred proljeća.
Ja još uvijek zakazujem kafe za sjutra, pa neko novo sjutra, pa malo sjutra...
Ostale tekstove možete pročitati ovdje http://www.zenasamja.me/ specijali/snezana-dakic-tomanovic
Dišem šumu koja je utjeha ranjenoj zvjeri i odbjeglom hajduku. Koja je kosmos u srcu grada. Na lavež pasa u daljini, zatvorim oči.
Samo prisustvo prijatelja je ljekovito i dovoljno da se osjetite jako, dok kvalitetne prijateljske veze umanjuju efekat stresa i čuvaju mentalno zdravlje. To su dovoljni razlozi da
Portal namijenjen ženama i svima koji žele da saznaju više o ženama. Mi smo tu, ne samo za modernu i savremenu ženu, nego i za one koje se ne osjećaju tako. Tu smo za majke, domaćice, poslovne žene, mlade i one u najboljim godinama. Svakodnevno spremamo za svakoga po nešto. Hvala vam što nas pratite ;)