Jutros sjedim u kafani sa drugom iz studentskih dana. Oboje konstatujemo kako je divno što smo rođeni na Mediteranu. Koliko sunčanih dana godišnje, kakve blage zime i čudesne jeseni. Kako je ljeti dug dan, pa se može stići sve. Ljepota od života. A opet, i naša generacija kukumače. Žali se uvijek na nešto, ako je otplatio kredit, ima bolove u zglobovima, ako je to izliječio, pokvario se šporet...kad potroši sve, psuje na vrijeme, na vrućinu u avgustu. Tačno mi bude teško zbog tuđe nezahvalnosti. Nisam nikad čula da se žale oni koji istinski  pate, niti da traže oni koji  zaista nemaju. Oni, u svojoj patnji i nemanju, ćute. I dobar im je kišni oktobar koliko i đavolski (pu,pu) topao avgust. Dobar je, a sanjaju o boljem. Ćute, i ne zavide. Ima, ima tih zlatnih ljudi. Bore se za svoje parče neba, pošteno, ćuteći. I uživaju u običnim danima, bar ponekad. I nasmiju se, često.
Nije pravilo da su svi koji nemaju - dobri, niti da su oni koji imaju -loši. Kao što nije pravilo da su bogati i uspješni srećni. Nije sreća imanje, iako tako izgleda mnogima koji nemaju. Sreća stanuje u čovjeku, a ne u bilo čemu drugom. U stvari, ona je samo doživljaj za one koji umiju da je prepoznaju. Danas se trudimo da zaboravimo gdje smo bili i što sve nismo imali i sanjamo Holivud. Srećni smo ako imamo novca i ako smo uspješni. A je li tako? Ima li uspjeh veze sa srećom? I je li nužno da onaj uspješan bude i srećan? I može li čovjek, koji kuka na vrućinu i druge banalnosti, biti zaista srećan?

Kada je moj sin završavao srednju školu i razmišljao o tome što će da upiše, imala sam, kao i mnoge ambiciozne majke, velike planove. Tražila sam sajtove fakulteta u inostranstvu, proučavala smjerove raznih fakulteta u Beogradu. Priželjkivala sam da gimnazijalac lučonoša krene u osvajanje svijeta i pravljenje blistave karijere. Osjetio je moj pametni sin kojim putevima se majka kreće i jedno veče obavio ozbiljan razgovor sa mnom. Rekao mi je da mu je žao što neće ispuniti moja očekivanja. Sluti da ja želim da on bude slavan i uspješan, da želim da se dičim sinom ministrom, visokom funkcijom, društveno prihvatljivim uspjehom. Rekao mi je da bih ja bila srećna ako bi on bio uspješan, ali on za sebe ima drugačiji plan. On će biti uspješan, ako bude srećan. A sreća, bar za njega, nije u funkciji i opštedruštvenom  prihvatanju. Tada me pobijedio, tada sam se osvijestila. Prestala sam da prečešljvam sajtove fakulteta.  Već sam bila uspješna majka, moj sin je shvatio suštinu života. Postala sam sigurna da će mu život biti lijep, što god bude radio i koliko dod bude zarađivao. Zna što je važno, zna da osvoji trenutak. 
I sad, kakve veze sreća sa vrućinom sa početka priče? Pa, zbog onog kukumakanja. Kad počnete da se žalite na vrućinu, sjetite se da ste živi, zato vam i smeta. Možda vam već sjutra neće biti vruće. Ili nećete moći da osjetite. I to što imate kome da se žalite je dobro. Imate nekog za priču. Umjesto kukanja, pozovite tog nekog na cijeđeni limun s malo vode sa česme, još uvijek je  za piće. Bože, koliko zadovoljstva u jednom dosadnom, vrelom danu! Zahvalnost je najlakši put do sreće, a onaj ko je srećan, taj je i uspješan, zar ne? Živjeli!