Težnja da vrijeme vratimo unazad se intezivira u onoj životnoj fazi kada izgubimo neku blisku osobu.

Gubici su univerzalna i neizbježna pojava svakog živog bića. Pojedinci se razlikuju po vrsti i broju gubitaka koje su u životu doživjeli. Neki od nas su učestalo doživljavali gubitke od najranijih dana, neki znatno rjeđe.

Gubici su raznoliki. Poznajem ljude koji su napuštali svoja ognjišta, neki su gubili kontakt sa bliskim prijateljima, drugi su ostajali bez dobrog zdravlja, a neki bez voljenih osoba. Kako godine prolaze gubici se nižu, postaju prisutniji, gubimo posao, sigurnost, povjerenje, zdravlje. Smrt se pojavljuje, osjećamo je, tu je, miriše.

U razgovoru sa drugima otkrivam da gotovo većina nas po nekoj inerciji na smrt reaguju kao na nešto strašno, o čemu se ne priča i što se ocjenjuje subjektivnim doživljajem izražene uznemirenosti. Većina izbjegava da misli o smrti, dok neki iznose misli poput: “Moji roditelji su stari, ali ne znam kako ću preživjeti kada umru”.

Pitanje za razmišljanje je da li je to prirodno, a svakako jeste učestalo, da počnemo nekog ili nešto cijeniti tek kada ga izgubimo. Kada je osoba koja nam je važna tu, vidimo je, čujemo je, skloni smo da olako posmatramo njeno prisustvo. Onda kada je izgubimo, stvarnost dobija drugu dimenziju.

Prve osobe uz čiju pomoć svako ljudsko biće upoznaje i prilagođava se svijetu oko sebe su svakako roditelji. Taj dijadni odnos nas u kasnijim razvojnim fazama određuje, preslikava se kao preko indiga na sve druge odnose. Važnost odnosa roditelj-dijete ostaje takav, emotivno šaržiran i kada od djeteta čovjek sazri u zrelu osobu.

Gubitak roditelja generiše intezivnu tugu. Tugovanje je uobičajen životni proces koji slijedi nakon smrti voljene osobe. Faza tugovanja izaziva značajne promjene u životu tugujućeg, kojih on tokom tugovanja postaje svjestan. Tugovanje traje i kao proces nije linearan, već se na neki nepravilan način smjenjuju faze poboljšanja i pogoršanja. Specifičnost procesa tugovanja nakon smrti roditelja jeste taj što na neki način “dijete”, ma koliko imalo godina, dvadeset, trideset, pedeset, osjeti proces regresije. Kao na ubrzanom filmu nižu se slike djetinjstva, osjećanja, radosti, strijepnje. Gubitak roditelja predstavlja ponovnu separaciju.

Tugovanje predstavlja prirodan proces zarastanja i služi oporavku te ga možemo posmatrati kao način prilagođavanja na život bez roditelja. Ovaj proces je bolan i ispunjen vrlo intezivnim emocijama i teškoćama u svakodnevnom funkcionisanju. Suština je da misli i posljedično osjećanje tugovanja čovjeka vode u pravcu prihvatanja činjenice da onog kome smo bili privrženi više nema.

Gubitak voljene osobe pokreće raznovrsne psihičke procese. Možda ćete izaći sa prijateljem na večeru i odjednom doživjeti preplavljenost tugom. Na vašeg roditelja će vas asocirati sitnice. Plakaćete dok šetate Goricom, dok vozite bicikl. Plakaćete iznenada i bez kontrole.

Provjeravaćete svoja sjećanja, uznemiravaće vas saznanje da nekih trenutaka ne možete da se sjetite. Osjećaćete krivicu jer zbog svojih poslovnih i porodičnih obaveza niste sa njima provodili više vremena, što im niste ispričali još mnogo više, što se niste zahvalili i brinuli još više. Proći ćete kroz te faze, ali mudriji dio vas će shvatiti da su neke stvari i životne okolnosti van vaše kontrole.

Jednostavno uputstvo za lakše tugovanje nije pronađeno. Tugovanje zavisi od karakteristika osobe koja tuguje. Njene zrelosti, samopouzdanja, temperamenta, crta ličnosti, stavova i sposobnosti. Tuga može trajati danima, nedjeljama, nekada mjesecima i godinama, no važno je znati da život ima svoj dalji tok, da vi gubeći roditelja ne umirete i da se vaš život nastavlja. To što u ovoj fazi osjećate skrhanost ne znači da ne zaslužujete i ne možete biti opet srećni. Bićete opet srećni i radovati se.

Gubitak roditelja će vas promijeniti, ali ne i definisati.

Zapitajte se danas da li je korisno gubiti vrijeme. Možda je upravo danas dan kada je dobro da im kažete tople riječi, zagrlite, zaštitite, osjetite da su tu.