Vremenom sam naučila da budem bolji slušalac, nego narator, dok me ništa ne raduje toliko koliko prilika da ljudima budem od pomoći da žive funkcionalnije i osjećaju se bolje.

Realno, neki od vas se suočavaju sa teškim porodičnim gubitom, gube velike svote novca, doživljavaju stresove na poslu, u odnosu sa partnerom, osjećaju se „povrijeđeno“ od strane bliske osobe itd. To su situacije u kojima se svak od nas nekada može naći. Desilo se to što se desilo i ne možemo ga promjeniti. Nije sam događaj ono što čini da patimo, već naša interpretacija tog događaja.

Iz svakog odnosa nešto naučimo, ma koliko ta veza teška bila i ma koliko godina iznosio naš ulog. Dokle god mislite: „Nisam smjela-smio ovo da doživim“ ili „Nije trebalo ovo da uradim“, upali ste u klopku neuspješne borbe protiv realnosti. Mnogi ljudi godinama troše svoje resurse na beskorisno razmišljanje „nije smjelo“. Oni sa manje promišljanja su skloni da neograničeno ponavljaju: „Što se meni to dešava kada ne smije“, „Prijatelj ne smije da me iznevjeri“, „Muž ne smije da obraća pažnju na druge žene“. Neki ljudi su gotovo uvijek skloni da za nečim žale: „Da sam se bar udala za Marka“, „Da sam bar napredovao na poslu“, ubijeđeni da bi se to dogodilo bili srećni, a ne obični jadnici.

Pitam se koliko su prethodne misli izvori produktivnih osjećanja. Ljudi kajanje za učinjena ili neučinjena djela koriste da bi izbjegli zastrašujuće ili teške akcije. Umjesto da iskustvo iz prošlosti upotrebljavamo korisno, skloniji smo da ga iskoristimo kao izgovor za našu lošu sreću. Tužno, potresno, neshvatljivo, ali prošlost ne možemo da promjenimo. Možemo samo da promjenimo naš odnos prema njoj. Ako ste se prepoznali u prethodno napisanom, molim vas da obratite pažnju na sljedeće redove.

Usresredite pažnju na sadašnji trenutak i recite mi kakve probleme imate. Znam, započećete sa nabrajanjem vaših misli. Neki će uspjeti da se usmjere na jednu misao, nekom drugom će misli samo navirati, a neko će registrovati jednostavno da nema misli, i to je misao. Šta god da vam se dešava, u redu je. Misao može biti: „Ljudi su smrtni. Sjutra ću umrijeti.“ Na ovom mjestu se pitam zašto vas ta misao uznemirava, jer to nije ništa drugo do sama misao, a misao je moja, tvoja kreacija i ona me ne ugrožava.

Pokušajte da eksperimentišete sami sa sobom, mislite najstrašnije misli koje možete da pomislite i čekajte pitajući se da li vam misli mogu nanijeti bol. Po mojoj logici znam da ne mogu.

Znate li šta antilopa radi nakon povratka krdu, a prethodno je izbjegla opasnost od gladnog lava? Ona nastavlja da pase travu. Šta mi ljudi radimo kada izbjegnemo saobraćajnu nesreću? Nastavimo da se plašimo, razmišljajući mogao sam da poginem, kako bi moja porodica živjela bez mene, ko bi najviše patio...Takve misli pojačavaju strah, utiču na naše ponašanje, onemogućavaju nas da radimo nešto što nam je važno, i zbog takvog ne mnogo pametnog slijeda događaja upadamo u opasnost od razvoja psihičkih tegoba.

Ljudi su zarobljeni u svojim mislima ili glavama, kako god to nazivali, čekaju, optužuju, krivi su im neki drugi ljudi, država, misle da je sve nemoguće. Uvijek ih neko drugi spriječava da urade nešto što je za njih važno. Uvijek je neko drugi kriv.

Nadalje razmišljam koliko vas misao „ Drugi ljudi me čudno gledaju“ može omesti da radite nešto što je važno za vas? Ta misao je samo misao, koja vas ne može omesti da šetate, da trčite, vježbate, pjevate. Registrujte svoje misli, prihvatite da su tu i nosite sa sobom dok radite nešto što je za vas važno.

Život nam donosi, htijeli mi to ili ne, različite probleme, muke patnje izazove, zovite to kako vam volja, ali naša suštinska odgovornost je da kreiramo funkcionalno ponašanje.

Na ovom mjestu vam zadajem domaći zadatak da registrujete svoje misli, prihvatite i nosite sa sobom i radite nešto što je važno.