Tebi, koja i ovog jutra ustaješ. Iako imaš mjesečne bolove u stomaku i rado bi ostala pod prekrivačem, ugrijana čajem. Tebi, koja spremaš djecu za školu, pakujući skromnu užinu u njihove rance, a zaboravljaš i sama da doručkujes. Tebi, koja si samohrana majka, ili supruga isuviše zauzetom muškarcu, kojoj dan prekratko traje. Tebi, koja sebi ne dolazi na red. Jer blizanci plaču u susjednoj sobi, dok ti jednom rukom pripremaš mlijeko, a drugom držiš telefon i dogovaraš sa zdravstvenom radnicom termin za postporođajni pregled. Tebi, koja bi popodne odrijemala, ali je druženje sa krpom izglednije. Tebi, koja bi zaplakala, ali ne želiš sebi priuštiti ni momenat slabosti. Tebi, koja bi vrisnula, napustila prostoriju, zalupila vrata, jer si žena kojoj je ponekad svega dosta. Tebi, od koje sve očekuju, jer si super heroj, ti se ne umaraš, tebi se ne spava, tebi ne treba pauza za kafu i razgovor s prijateljicama. Tebi, koja se pogledaš u ogledalo i primjećuješ prve bore. Prstima prelaziš po licu, sebi si neprepoznatljiva s kosom svezanom u neki smotuljak. Tebi, koja najmanje vremena sebi posvećuješ. Ali za porodicu život daješ. Tebi, koja osmijehe vadiš iz najmračnijih dubina, pa radosna grliš i dočekuješ. Tebi, požrtvovanoj, hrabroj, koja radi dva posla, ne računajući onaj koji te čeka kući. Tebi, ostavljenoj, zanemarenoj, tebi srećno udatoj, ili razvedenoj. Maženoj ili batinama "milovanoj".
Tebi, ženo. Tebi bih u oči pogledala. Tebi iskazala poštovanje. Baš tebi koja nekad zaboravljaš koliko si velika. I tebi kojoj je dozvoljeno da nekad ne može. Ili ne želi. Bez osuda i prijekih pogleda. Tebi, koja smije reći: "Uzimam predah, danas se snađite bez mene."