Živa duša se na sve u životu navikne osim na čekanje. I na loše ljude, i na poraze, komplikovane riječi koje nemaju značenje, na gubitak voljene osobe i lažna obećanja. Čekanje je to koje te baca sa kraja na kraj sobe, kao odbačeno ptičje pero što ga vjetar raznosi po asfaltu, a ono nema više svoje uporište i svrhu, pa se beživotno prepušta, ne opirući se tim njegovim pomahnitalim rukama. I onda samo, toj tamnici koju si sebi stvorila u glavi, kažeš dosta. Dosta gledanja ka časovniku i dosta slušanju sumorne muzike njegovih kazaljki! Dosta redu podvučenih vožnji sa stanice na kojoj si uvijek ispraćala tuđe vozove, proživljavala tuđe rastanke i šeširom pokrivala, decembarskim hladnoćama, zamrznuta koljena u rano svitanje. Uvijek si bila tu za pogrešne i sebične. Trzali su te na puteve koji nisu bili tvoji, a nosila si suviše damske cipelice za bespotrebno prašnjave drumove, davno zaboravl jene. Maleno moje, gubila si sebe svakog puta kada si nosila težinu njihovih kofera, ostavljajući svoje želje nečijoj mašti koja poznaje samo dvije boje, a ti... A ti si nebo bojala u roze ako ti se prohtje. Leptirima davala imena, slala ih u zemlju nedođjiju i na njihovim krilima u snovima putovala. Pletenice si plela pšenici, pčelama birala najljepše cvjetove, tebe je svaki sunčani dan volio. Vrati se. Dosta je čekanja. Čekanja pravih ljubavi, prijatelja, vozova i riječi. Neki nikada ne stignu, a život teče dalje...

Dulcinea