Nije voljela površne ljude, mlake i ograničene, od života je uvijek željela avanturu i "'ajmo sad negdje" momente. Bila je ruža, a sa njom moraš znati prijatelju.

Neka te ne zavaraju bijele, nježne latice koje grle i miluju uz najljepši povjetarac kao muzika valova i treptaj prvih Sunčevih zraka. Nije ona slaba u svoj toj odjeći nevinosti djevojčice koju svakog dana na se' navlači, ona je žena vatra, stijena, takva će uz tebe stati i kad duvaju najjači vjetrovi, čuvati ti leđa da sa tobom podijeli udare pobjesnjelih talasa, biće neko ko te podiže kad posustaneš, ali najbitnije od svega, vjeruj mi prijatelju, znaće da te voli, čeka i bude tvoje najljepše buđenje. Znaće da sa tobom razgovara očima, da se povuče kada želis mir, da se stvori kada ti srce za njom zaigra. I bude neprimjetna, a tvoja. Koliko možda ničija ranije i nije bila. Jedna bijela ruža...

Dulcinea