Savremena psihologija se vrlo često bavi pitanjem čovjekovih vrijednosti, stavova, opredjeljenja i zalaganja za određene ciljeve koje jedinka želi da ostvari ili ih smatra poželjnim. Vrijednosti bez sumnje predstavljaju jedan od osnovnih fenomena psihičkog života čovjeka i jednu od važnih ljudskih karakteristika. Kao relativno stabilni parametri, vrijednosti zauzimaju ključno mjesto u strukturi ličnosti pojedinca i imaju veliki motivacioni potencijal koji utiče na sve ono što čovjek želi, misli i radi. Životni izbori, postavljanje ciljeva i odabir sredstava za njihovo dostizanje, stavovi, ideologije, evaluacije, moralna suđenja, kao i cjelokupno socijalno ponašanje uopšte, velikim dijelom su utemeljeni u vrijednostima.

U psihologiji kao teoriji i praksi često je u upotrebi Maslovljeva teorija potreba po kojoj prioriteti pojedinca odražavaju socioekonomske uslove, pri čemu su najveća subjektivna vrijednost pridaje najvažnijim nezadovoljenim potrebama. Maslov u svojoj teoriji potrebe dijeli na materijalne potrebe za fizičkim opstankom i sigurnošću i nematerijalne potrebe poput potrebe za poštovanjem, samoizražavanjem i estetskim zadovoljstvom. Kako su materijalne potrebe presudne za opstanak pojedinca, kada one nisu zadovoljene preuzimaju primat na svim ostalim potrebama. Čovjek koji je gladan i bez krova nad glavom, životno ugrožen, sa nesigurnim materijalnim primanjima, teško da će se baviti umjetničkim dojmom književnog dijela i pitanjem moralnosti svojih i tuđih postupaka.

Danas se susrijećemo sa kritikom da je postmoderno društvo ugroženo nedostatkom čvrstih, konzistentnih, zajedničkih vrijednosti. Umreženo je shvatanje da društveno-istorijske okolnosti u značajnoj mjeri oblikuju psihičke procese, shvatanja, stavove, funkcije i ličnost u cjelini.

Polazeći od pozicije da u našem društvu nemamo konzistentne vrijednosti, da se konstantno generacije sukobljavaju po pitanju vrijednosti, stariji su zabrinuti zbog selfcentriranosti i neskrupuloznosti mladih, dok mladi ne razumiju vrijednosti starijih. Pitam se ko je ovdje i na kom nivou odgovoran?

To je pitanje na koje se izbjegava odgovor. Razvoj vrijednosti se završava u ranoj adolescenciji i pitam se na kojoj podlozi su danas ljudi u periodu rane mladosti temeljili svoje vrijednosti?

Našoj djeci mi nismo nudili i još uvijek ne nudimo jasne granice. Kao društvo smo već dugo “u paukovoj mreži” i nikako iz nje da se izbavimo. Težimo evropskim standardima, ali izbjegavamo temeljne vrijednosti koje to podrazumjevaju. Zalažemo se za uređeno i nekorumpirano sudstvo, red u institucijama, ali da svako od nas još uvijek može da sina “ubaci preko veze na posao”, da preko pripadnosti određenoj partiji zaobiđe pravila i da dobije ono što mu po pravilu ne pripada. Pitam se da li smo mi odrasli svijesni da mladim ljudima nudimo konfuziju, narušavajući bazičan temelj jednog društva, a koji se tiče reda i pravila. Mladi ljudi današnjice gube ideju o onom što je loše, a šta dobro. Sve više postaju svijesni društva u kojem žive, pokušavajući da se asimiluju, ali zapadaju u konfuziju zbog nejasnih pravila i nemanja istog reda za sve.

U okolnostima nesigurnosti i nepostojanja reda, kada su neostvarene one osnovne potrebe po Maslovu, pitanje viših ljudskih vrijednosti je ozbiljno kompromitovano. Onda imamo i objašnjenja za današnje ponašanje mladih ljudi koji ni ne biraju načine da što lakše dobiju ocjenu na ispitu, koji rijetko osjećaju grižu savjesti kada ne ispune data obećanja, kada ne ostvare svoje obaveze.

Nismo li mi svi odgovorni za ono što smo ostavili mladim ljudima današnjice, da li im mi šaljemo poruku da je dovoljno da imaš diplomu, kakvu god, i da poznaješ prave ljude?

Nismo li mi u ozbiljnom problemu kada vrijedne i dobre mlade ljude brine što njihov budući uspijeh u životu zavisi od toga koga znaju, a ne koliko umiju?

Mi odrasli smo odgovorni za takvo društvo, a mladi ljudi oko nas pokušavaju samo da se prilagode. Vjerujem da to ne može da traje dovjeka i zato vam savjetujem da razgovarate sa mladima, savjetujete ih da se posvete svom razvoju, njegujete njihove vrijednosti, to je svakako bolje nego ne raditi ništa, ćutati i posmatrati.