Bilo ko od nas kada bi se upustio u pravljenje jednog kratkog dnevnog presjeka informacija, koje hrle ka nama sa raznoraznih glasila, mogao bi da svjedoči o mnoštvu agresije, površnosti, odsustvu dobrog ukusa i cjelokupnoj tabloidizaciji. Mediji veličaju trač kao poučnu poemu, hrane sumnjivi ukus, diktiraju lažne vrijednosti, stvaraju privid da je sve lako moguće i dostupno, ujedno favorizujući osrednjost. Aktuelna medijska politika sve više urušava osnovne vrijednosti, kreirajući opštu destabilizaciju društva.

Mladi ljudi današnjice okrenuti  su  više nego ikada ka sebi kroz zadovoljenje sopstvenih potreba. Poruke koje dobijaju od globalističkog svijeta u kome žive su: „Brini se o sebi“, „Zadovolji sebe“. Okrenutost ka sebi i preokupacija sopstvenim tijelom veća je nego ikada.

Mnoge osobe „radom na sebi“, podrazumijevaju rad u tereteani, rad na poboljšanju sopstvene snage i fizičkog izgleda, koji su veoma važan kriterijum vrijednosti. Spoljašnje, vidljivo, opipiljivo je ono što je važno. Uspjeh se mjeri materijalnim statusom, visokom pozicijom na nekom radnom mjestu. Duhovne vrijednosti su zanemarene.

Narcistiška orijentacija, od malena visoka kompetetivnost, a ne kooperativnost, akcentujući prepozavanje i zadovoljavanje soptevnih potreba „ovdje i sada“, ali ne i prepoznavanje potreba drugih, dovodi do smanjenih kapaciteta za empatiju, samim tim i emocionalnu komunikaciju sa drugim ljudima.  

Zašto se onda pitamo šta je razlog za sve manje trajnih prijateljstava i sve teže ostvarivanje kvalitetne emocionalne partnerske veze?

U našem okruženju postoji veliki broj ljudi koji se nalazi pred „emotivnim pucanjem.“ Siromaštvo se iz godine u godinu uvećava, radnici ostaju bez posla, roditelji i djeca bez sigurnosti, što za posljedicu ima osamljivanje, manju otvorenost za duhovnu investiciju i sve manju posvećenost drugome.

Pitam se šta se dešava pa većina nas prihvata naučenu bespomoćnost? Težnja ka osviješćenosti, buntovnosti i kritičkom osvrtu ka onom što se nudi se gotovo uspavala.

Žao mi je kada vidim da je mlađim generacijama na prvom mjestu samo lični interes, da im je jedino važno da obezbijede materijalnu vrijednost, izgovarajući to na jedan pomalo čudan način: „važno je da napravim pare“, „napravio je pare“. Solidarnost i briga o drugima je rijetka pojava.

Hajde samo se zapitajte kada ste posljednji put uradili neko dobro djelo? Kada ste pomogli starijoj osobi koju sretnete na ulici da ponese kese sa pijace?

Zabrinjavajuća je činjenica da živimo u svijetu u kome je dominantna vrijednost ekonomske prirode gdje se i na obrazovanje prenosi princip potrošačke logike, „što manje ulaganja, što više proizvoda“.

Ekonomska kriza u svijetu vlada i prijeti ozbiljno da ugrozi kapitalizam. Nije li to šansa za novi duhovni preporod i obnavljanje ideje zajedništva nasuprot induvidualizmu?

Veliki broj naših sugrađana doživljava psihološku patnju, a sve manje ima podršku u porodici, sve manje u zajednici, a ponajmanje u društvu.

Hajde da probamo da pomognemo tako što će svako pojedinačno porazmisliti šta može promijeniti da naše društvo bude u buduđnosti mjesto na kome se mnoge mlade generacije osjećaju sigurno, u kome vlada odnos solidarnosti i zajedništva i gdje je kritička misao pozvana da govori opisujući svijet koji nas okružuje.