Ne mogu ja reći da je to ljubav na daljinu, zato što ga osjećam tu, sa lijeve strane grudi, niti mogu reći da nas dijele gradovi, jer nas spaja neka sila kosmosa koju do sada nikada nisam osjetila. Ne želim vam govoriti kako je teško, ili lako. Nije, niti jedno. Ali vam želim reći da je posebno i da se samo oni odabrani mogu snaći.
U ovakvoj se ljubavi osjeća i živi svaka zajednička sekunda. Proživljava svaki dolazak i rastanak jačinom koja se mjeri praskom asteroida. U ovu se plovidbu upuštaju samo oni koji se mnogo žele. I tu nestaju granice. A počinje nešto nalik putovanju.
Šetam ulicom koja vodi ka restoranu u kom smo često znali sjesti i popiti kafu. Miris njegovog parfema. Niotkuda. Pleše zrakom i tjera me da se okrenem. Da u njima potražim njega. Silueta na zamagljenom prozoru. Tamo neko ispija piće u njegovom maniru. Drži cigaretu. Nije on. Da jeste, bila bih tik uz njega. Nasmijem se. Jer sam mu obećala da neću biti tužna. Jer me njegova poruka na parčetu papira koju čuvam u svom novčaniku tjera da budem najsretnija. "Za sve što slijedi." Dugujem mu toliko. Od razočarane izvajao je jaku, voljenu ženu.
Mozda mi kilometri kradu noći kraj njega, sva buđenja u toplom zagrljaju, šetnje rivom, poglede, držanja za ruke, ali su mi, isto tako, poklonili momenat za koji živim. Da ga vidim. Zagrlim. Osjetim. I da uvijek imam razlog da se vratim.
Uostalom, kako naš Duško Radović kaže: "Volite se kad niste zajedno. To je prava ljubav. Ko ume da se voli samo kad je zajedno, taj ne pravi pitanje s kim je".
Ja odavno ne postavljam pitanja. Ja odavno volim. I njegovu blizinu. I njegovo odsustvo.