Nego, da nastavim, ukoliko možete zamisliti budućnost sa voljenom osobom, koliko god i prokleto, nezamislivo trnovit put bio pri toj vožnji, vi ste već polovično uspjeli. Sada sve zavisi od volje, istrajnosti i odricanja. I gospođe sudbine, da se ne lažemo.
"Ček, ček, vrati se na ono -do nedavno nisam- šta znače te riječi?".
I eto mi osmijeha na licu. Prosto sam znala da ću izazvati lavinu radoznalaca.
Ugledam ga i paf! Jedino ja u blizini osjetim zemljotres pod nogama. Zagrlim ga, gravitacija ne sarađuje, lebdim. Telefon zazvoni, sve sa njegovom slikom na ekranu, a ja, od sreće, svakoga puta doživim mini infarkt i par uganuća u pokušaju trčeći da se javim. Ali... Evo ga ponovo, izvinjavam se. To nije ljubav. To nije "volim te." Hoćete da vam kažem šta jeste?
To što znam da je teško i da će možda biti još teže, a ja ga želim kraj sebe. Sa svim kilometrima između nas, sa svim manama i vrlinama, naravi koja me nekad dovodi do ludila, ja njega želim kraj sebe. Želim da i sa naših osamdeset godina sjedimo na klupi i jedno drugog hranimo prženim krompirićima, a da mi on govori kako je nedopustivo da ih jedem bez kečapa. Želim da se glasno smijemo ulicom, držeći se za ruke, dok nas ljudi čudno gledaju uz recenicu: "Kad staro poludi". Želim da mi je i tada dovoljan on, u malenom stanu i istom, starom kauču sa kojeg smo se svađali ko će prvi okrenuti kanal i gledati svoju omiljenu emisiju. Želim da živimo od dvije skromne penzije i da smo srećni. Pravo, iskreno srećni i zaljubljeni baš kao prvih dana. Želim da, iz kuhinje, posmatram kako unuku ljulja u ljuljašci koju je sam u dvorištu napravio. Želim... Želim da budem džangrizava starica u njegovom naručju, koja ponekad, al' samo ponekad, gunđa o stvarima koje nije za sobom sklonio, a veći dio dana mu govori kako je i tako sijed i pokunjen sav njen svijet. I srodna duša koja je ipak trajala zauvijek.