A nismo tražili jedno drugo. Štaviše, sigurna sam da se svaki naš milimetar tijela borio protiv njegove i moje želje. Ali, neke se duše ne znaju ukrotiti. Posebno ne one koje su se, možda, i vječno čekale. Tiho izgarale u očaju kada će se naći. Na raskrsnici svega što je činilo promašaje, uzaludna nadanja, let poluraširenih krila i strah. Strah da je prava ljubav mit zakopan u prašnjavoj kutiji, davno zaboravljenoj, a ka njoj ne vode znani puti.
Taj zagrljaj postao je sve. Sigurna luka za mene od oluja izmučenu. Taj pogled moje najljepše ogledalo. On. Moja bonaca. Dragi kamen u prašini. Platno gdje akvarelom crtam našu sreću. Ime u koje se zaklinjem. I čuvam od drugih, kao nešto najvrijednije što moje ništa sada ima.
Sa njim i tuge lijepo bole. Kada ga nemam kraj sebe, a dodiri za njim vrište. I vode ljubav sa svakom napisanom riječju njemu posvećenoj.
Sada, neka mi oproste sve bivše priče, na naivnoj pomisli da su bile prave. Jer, njegovo je "Volim te" te večeri pretopilo svaku moju sumnju u najljepšu nadu da sam upoznala nekoga kome vrijedi dati cijelog sebe. Jednog dana, pokloniti mu knjigu. Kako bih, uostalom, drugačije mogla da opišem zeđ za njim. Ona ne staje u par redova. Ona ne staje u par stihova. Niti u jutru kada ga zamišljam kraj sebe.
Znate, voljećete ga. Kao što ga ja volim. Jer me je poklonio vama ovakvu, ranjenu, a jaku. Tužnu, a srećnu. Običnu, a posebnu.
Poklonio me je svima, a zadržao za sebe. To može samo dobar čovjek. I moj, u haosu, napokon, pronađen spokoj.

(Hvala ti, ljubavi)