O kojem god konstruktu da razmišljamo, što god da posmatramo, sačinjeno je od svojih kontradikotornih karakteristika. Ne postoji ljubav bez mržnje, istina bez laži, kao ni zdravlje bez bolesti. Suprotnosti bivstvuju zajedno i uz pomoć prirodnog zakona koji spaja različitosti, održavaju ravnotežu i cjelinu u svijetu oko nas.

Bolest predstavlja narušavanje uspostavljene ravnoteže. Na planu prakse, da bismo upoznali prirodu bolesti i evidentirali pravilnosti koje su dovele do njenog razvoja, iz kojih nastane teorija, potrebno je da prvobitno shvatimo pojmove koji čine dijalektiku, kontradikciju, njihovo značenje, ulogu i prirodu.

Dijalektika posmatra prirodne pojave oko nas od kojih, između ostalog, zavisi status bolesti i zdravlja, dok je u konstantnom kretanju i mijenjanju. Zakoni zdravlja su jednostavni, dok je pretpostavka za nestanak bolesti čovjekovo shvatanje tih zakona i adaptacija na njih. Uloga onog koji pomaže je u tome da bolesniku pomogne da shvati istinu s ciljem uspostavljanja homeostaze unutar i izvan sebe, čime predstavlja put ka izliječenju.

Razmišljam o različitim definicijama bolesti s kojima sam se susrela istražujući literaturu. Definicija koja bi većini vas pala na um u ovom trenutku je mehanicistički pogled na bolest kod čovjeka, gdje se bolest posmatra kao prirodni proces trošenja. Ovo je medicinska definicija koja ukazuje na problem u funkcionisanju sistema organa. Medicinska deifinicija bolesti podrazumjeva da su poznati faktori rizika, uzročnici, tok bolesti, medicinske procedure liječenja i, samim tim, očekivani ishodi.

Kod nekih ljudi je bolest evidentirana, oni posjeduju oštećenje sistema organa, ali se ne osjećaju bolesnim, dok drugi nemaju tjelesna, fizička ostećenja, ali verbalizuju bol u određenim organima. Nekada se susrijećemo s ljudima koji nemaju oboljenje organa, niti se osjećaju bolesno. Takav je slučaj nekih osoba koje pate od psihičkih smetnji ili posjeduju tendenciju sekundarne dobiti (nekada je to značilo izbjeći vojsku).

Postoje induvidue kod kojih bolest predstavlja iskušenje, kada pacijent osjeća otpor pri pomisli da napusti stanje bolesti, jer bi mu to moglo donijeti osjećaj nesigurnosti. Bolest se doživljava kao štit koji opasnost, napor ili strah drži podalje, te zato može predstavljati određenu dozu zaštite. Bolest kao simbol čini da se smetnje posmatraju kao simboličan izraz psihološkog problema. Bolest kao mit ili fantazija duboko pogađa onog ko prepoznaje svoj vlastiti problem u imaginarnom.

Postaje jasno da kod određenog problema najbolja pomoć dolazi od onih koji su imali i riješili isti tip problema. U nekim okolnostima osoba se žali na oboljenje koje se od strane društvene zajednice ne prepoznaje kao dovoljno važno da bi zaslužilo specijalistički pregled ljekara ili pak poštedu od posla.

Na ovom mjestu proizilazi mnogo pitanja gdje bi objektivan i precizan odgovor bio od koristi bolesnom, oboljelom i pomagačima. Da li je zadatak čovječanstva da se trudimo da pronađemo neizlječivo oboljenje kod ljudi koji se ne osjećaju slabo i bolesno? Drugo pitanje koje se nameće je da li je potrebno zanemariti sve one žalbe ljudi koji verbalizuju da se osjećaju loše, a medicina ne registruje znakove vidljivog oštećenja tkiva? Da li su baš svi oni skloni manipulativnim tendencijama?

Imam još pitanja, pa kako onda procijeniti kome pružiti ljekarsku njegu: onima koji se osjećaju bolesnim ili pak onima koji imaju medicinski dijagnostikovano oboljenje (a u upotrebi je sve više i više laboratorijskih i tehničkih aparatura dijagnostikovanja), bez obzira na to da li se osjećaju da su bolesni?

Šta dalje? Kada je bolest evidentirana, kako onda izmjeriti učinkovitost zdravstvenog sistema? Tako što ćemo sprovesti instant istraživanje o tome koliko je stanovništvo zadovoljno uslugom, jer oni koji se osjećaju bolesno su pregledani i dobili su pomoć ili je pak zdravstvena služba postigla uspjeh ukoliko je nad svima koji su dijagnostikovani intervenisano bez obzira na to da li oni žele pomoć od zdrastvenog sistema ili ne?

Hajde sada da se zapitamo koliko je današnji svijet zbunjen pažnjom koja se dodjeljuje koronavirusu? Pitam se da li tolika pažnja može biti posljedica ćinjenice da ljudi od virusa obolijevaju i umiru. Svjedoci smo da ljudi obolijevaju i umiru od raznih drugih uzročnika, od gladi, gripa, saobraćajnih nesreća, od sopstvene ruke. Statistike kažu da million ljudi godišnje oduzme sebi život. Mediji ne “bruje” o tome. Nismo sagradili SUICID bolnice, gdje bismo liječili takve pacijente sve dok tri puta na testovima ne dobijemo rezultat “bez suicidalnog rizika”. Dakle, COVID-19 nije zauzeo toliki prostor u našim životima ni zbog broja žrtava. Mora da postoje neki razlozi, za sada neotkriveni, koji su u igri za ovakvu gotovo shizofrenu poziciju svijeta u odnosu na virus koji je “svuda” oko nas. Svuda oko nas su poruke i natpisi “Ostani doma!” Čujemo glas u pozadini: “Ostanite kod kuće”.

Koronavirus je bolest koja ubija, a revolucionarni napori javnog zdravlja na globalnom i nacionalnom nivou zaslužuju svaku pohvalu i svakako aplauz u osam. Ova nova strategija suočavanja s velikim pošastima bitno se razlikuje od svih dosadašnjih sistema zdravstvene zaštite.

Izgleda da se sistem dobro izborio s ovom “opakom” bolešću. Svjedoci smo da danima unazad nema registrovanih pozitivnih slučajeva.

Želim da vjerujem da će nas primjer COVID-19 naučiti kako da se izborimo s svim drugim bolestima koje su čekale u redu ispred zdrastvenih ustanova ili tiho kod kuće, možda iI nečujno nestajale.

Vratimo se na postojeće definicije bolesti i aspekte s kojima se susrijećemo u praksi. Ne postoji jasno pravilo na osnovu koga bismo mogli odbaciti patnju onog ko verbalizuje da pati. Zbog toga je korisno, prije i neophodno, da odgovorni za odluke u okviru javnog zdravlja budu svijesni svih aspekata bolesti. Svijet u kojem živimo čine induvidue i njihova jedinstvenost.

Kada prođe period opšteg haosa i globalne anksiznosti, osobe s psihološkim smetnjama će se opet više suočavati sa svojim tegobama. Iako te smetnje nemaju mogućnost detekcije poput koronavirusa, osobe ipak boluju i pate, te se nadam da će sistem zdrastvene zaštite upaliti svoje "motore" s namjerom da prevenira opasnost te stopu suicida svede bar na brojku približnu stradalim od koronavirusa.

Ako naučimo kako da samo to uradimo, iskustvo COVID-19 će biti za cijelo čovječanstvo jedna okrutna i teška, ali vrlo korisna lekcija.