Odvojiću jedan od preostalih dvadeset i devet dana, obećavam sebi, uzeću staro ćebe i  jedan poveći sendvič, uz izabranu muziku sa cd-a, lagano sasvim, pa neka me psuju oni što sviraju za mnom, otići starim putem za Bar. Ne znam dokle se može, ali ću negdje u crmničkom srcu, pored makadamskog pohabanog puta, zaustaviti auto i napraviti izlet, samo za sebe. Sješću da ćutim i posmatram lišće, čudim se ponovo kako iz kamena izbija biljka i daje cvijet. Gledaću stare, napuštene kuće u daljini i zamišljati žene i djecu kako sa kućnog praga, prate svog hranitelja u svijet. Da ode daleko, preko gora i mora u neki  neviđbog, nošen željom da proživi bolje, i on i djeca mu. Koliko je nadanja poteklo sa tih zaraslih pragova. Koliko snova se rodilo s jutrom i umrlo s prvim mrakom istoga dana. A kamen je ostao. I gora, koja lista svakoga proljeća, i vrati se zemlji svake jeseni. A čovjek je, na pragu, mislio kako je važan cijelome svijetu i htio taj veliki, bijeli svijet da prigrli, da bude njegov dio, u volji i nevolji...i mislio je, često, da komšija nije u pravu i ne  vrijedi s njim govoriti...i njegovao je svoj vinograd, iako je bila suša, njegovao ga kao tek dovedenu mladu...i zapjevao ponekad, kad loza dobro rodi, ili se prida muško... Mislio je da je njegova tuga i radost obilježje cijeloga svijeta. A on je otišao, davno, ostao je kamen, i gora. I mahovinom, blagom i nedosljednom, zarastao kućni prag.

 Ponekad, u danima bujnog septembra, bježeći od gradske vreve i tražeći esenciju romantike, zaustavi se poneki  ljubavni par, obično oni što se u tajnosti, ali baš istinski, ljube. Prenese čovjek ženu preko praga, ili se kikoću dok im tijela plešući prelaze prag. Onda se, u spomen davnih vremena, a u slavu nekih budućih i boljih, ljube unutra dugo, usisavajući sokove septembra...

Obećavam sebi, da ću jednoga od preostalih dvadeset i osam, vijugavim se putem popeti na Medun. U jedno predvečerje, da budem gore i gledam kako mrak polako pada na moj grad. I počinju da se pale svijetla, oduparući se tami, da se nastavi život, bar još za koji sat. Da gledam goru poda mnom i nebo nada mnom. Ostaću da pratim kako se rađaju zvijezde. Nama  se rađaju, a neke su već umrle. I sjetiću se ljudi koji su bili važniji u smrti, nego u životu. Ali, nema veze, i smrt je dio života, ako zaista postoji. I slušaću predvečerje, pa noć. Onda ću pozdraviti zvijezde nad septembarskim nebom Titograda i lagano se spustiti u grad.

Jedan dan ću, od preostalih dvadeset i sedam, provesti na plaži. Samo par popodnevnih sati, potpuno sama. Slušaću talase i gledati u pučinu. Znam da će doći galeb na moj sendvič, a ja ću mu reći da ćuti. I ćutaćemo zajedno, gledajući horizont.             

Ostatak septembra ću provesti kao ostali, normalni svijet. Trčaću, biću zauzeta, nervozna, zabrinuta zbog poreza, požara i poplava, uvijek u haosu spremanja doručka, ručka i večere, sa telefonom između lijevog  ramena i uva, dobro prignječenog, da mi vezu prekine obraščić. ..mahaću poznatim pješacima i psovati nervozne vozače...      

Nikome neću pričati o zvijezdama, galebu, potrošenoj crmničkoj kući i kamenu...Mislili  bi da sam luda, a ne znaju da čovjek treba da bude malo  lud, da bi bio normalan. I da ugodi sebi, malo sasvim...makar u septembru.