Nedavno tako razgovaram sa svojom prijateljicom, čija će kćerka uskoro u srednju školu. Kaže mi, razgovarali su ona i muž, složili su kako je najbolje da se ona ne bavi umjetnošću. Nek odabere sigurnost, jer tko još dobro zarađuje od umjetnosti.  Krasno, pomislih. Ubijmo svojoj djeci snove, ugurajmo ih u šablone i svi ćemo živjeti sretno do kraja života.

Osobno nisam tako odgajana. Odgojena sam da mislim svojom glavom i da preuzimam rizike. Nije da nikad nije bilo nikakvih utjecaja rodbine, koji su to htjeli malčice korigirati. Nije primjereno, jel' te? Teško je imati posla s "buntovnicom". No vjerujte mi na riječ, uvijek sam radila kako sam mislila da je najbolje.

Da, griješila sam. Da, preispitivala sam svoje odluke, ali niti zbog jedne nisam požalila, jer sve su bile moje.  Naučila sam misliti svojom glavom. Nisam se bojala usuditi se. Jesam li danas zadovoljna? Jesam. Putovala sam. Živjela sam u inozemstvu (Dublin). Vratila se. Preselila u glavni grad (Zagreb). Tražila poslove. Naučila jezik. Na neki način, tražila sam se... I pri tom sam uživala.  Istraživala sam svijet. Nisam htjela živjeti po šabloni.

Završi školu, traži posao (kakav-takav), udaj se i rodi djecu. He-he! Udala sam se i rodila sam, u svojoj 35-oj. Sve sam stigla. Ne kopka me da sam nešto propustila. Naizlazila sam se, preseljavala sam se više puta, mijenjala sam gradove, države...

Viđam sad svoje vršnjakinje koje su pristale živjeti po šabloni. Ne samo žene, već i muškarci. Njih je "ulovilo" neko "ludilo" u srednjim godinama. Oni su odgajali djecu, dok sam ja "lutala svijetom". Ok, lakše im je u jednu ruku. Nije isto dizati se noću u 20-ima i 30-ima, ali svi su redom nemirni. Misle, ajme.. nešto smo propustili. Jesu ili nisu, to samo oni znaju. No vidim kako "lete" po zabavama, koketiraju.. tko zna što mile da su propustili. Misle da nešto sad mogu nadoknaditi.

Ne može se biti u braku i slobodan. Zato se ljudi i razvode. Mislim, ne samo zato.. ali jednostavno, to ne funkcionira. Biti muž, a u duši dečko. Ne ide to. Sve u svoje vrijeme. Na to je trebalo misliti prije važnih životnih izbora. Isto tako i žene, naravno. Jako se naljutim kad čitam članke, pa ispada da su samo muškarci "loši" momci. I to svi redom. Nemoguće.

Nisu svi muškarci redom loši, niti su žene sve redom dobre. Vjerujte mi, vidjela sam takvih nekvalitetnih žena da boli glava. Nemojmo se povoditi za krivom slikom. I nemojmo od muškaraca raditi "babaroge".

Mene je odgojio otac, koji me neizmjerno volio i brinuo se o meni. Prao, kuhao, čistio; izvodio na pravi put. Dolazio kuhati doma ručak, kad sam ja već bila blizu 20-te. Bio je pouzdan i pun ljubavi.

Kolike majke ostave svoju djecu, kolikim majkama djeca nisu na prvom mjestu?!

Moj muž je divan muž i otac. Opet muškarac. Dakle, ne nasjedam na te priče kako su muškarci grozni tipovi koji upropaštavaju ženama život. S tim da nitko nikome ne bira u partnera. Sami ga biramo. Dakle, nije nitko kriv, niti bi netko drugi trebao snositi odgovornost za naše izbore. Odgovornost je na nama samima. Mi donosimo odluke. Mi snosimo odgovornost. Vrlo jednostavno. Nema tu neke prevelike mudrosti.

Da se vratim još malo na temu roditeljstva. Nije ovdje poanta imati ili ne imati djecu. Ne kažem da je jedno ili drugo pogrešno, poanta je da treba slušati sebe i živjeti prema vlastitim pravilima.. No i to društvo nameće kao da se mora. Dok nisam bila u braku, gledali su me malo čudno, kao.. što sad ona izvodi? Nije da je izgradila karijeru. Ljudi moji, pa ne treba meni odobravanje, niti opravdanje za način života kakav živim, ako pritom nikome ne nanosim zlo, jel'te?!

Kad sam se udala i rodila, sad već pitaju kad će drugo. Kao, nije valjda da će biti samo jedno?! Pa to se mora. E, pa drago moji... To se ne mora. Žao mi je ako vas je to razočaralo, no mi ne planiramo više djece. Osim ako dragi Bog ne odluči da će biti drugačije, pa se to nekim čudom "dogodi".

Da ne govorim kakva je reakcija ako neki par odluči da uopće neće imati djecu. To je nedopustivo. Nije li to puno poštenije, nego tako ozbiljnu stvar napraviti rad tuđih odobravanja i očekivanja i onda patiti sebe i dijete.

Planiranje obitelji bi zaista trebalo biti planiranje, ne događanje i definitivno bi trebalo dolaziti iz ljubavi i želje. Vrlo me žalosti kad vidim iz kakvih sve krivih razloga ljudi imaju djecu. Isto tako, iz kolikih pogrešnih razloga su ušli u veze/brakove i vrte se u začaranom krugu. Kao da je netko drugi odlučivao umjesto njih. Nažalost, nisu sve veze/brakovi skladni. No ono što uočavam u svojoj okolini, ljudi jako teško nešto mijenjaju, čak iako se osjećaju jako loše i zapravo negdje duboko u sebi to uopće ne žele.

I tako.. ima primjera, no da vas ne gnjavim sad sa svakim pojedinim primjerom.

Čitam nedavno knjigu jednog psihijatra (njegov roman), navodi primjer iz prakse.. Dolazi mu mlada žena, govori kako se netko iz njene okoline jako loše prema njoj ponaša. Pita kako taj netko to može. Odgovara joj psihijatar, taj drugi sve može, ali na nama je hoćemo li to dozvoliti. Apsolutno! Čujem puno puta kako ljudi govore, taj i taj mi je kriv.. napravio mi j e ovo i ono, rekao ono.. Ma ljudi, pa vaš izbor je nešto trpjeti ili se zaštititi od osobe koja vam ne čini dobro.

Slušam jučer jedan video jedne motivacijske govornice. Govorila je o primjeru iz svog života. Završila je fakultet za tjelesni odgoj u školi, no krenula uje drugim vodama. Htjela je postati motivacijski govornik. Nije uvijek sve teklo glatko. Odlučila je otići iz lošeg braka, u jednom trenu je bila samohrana majka, bez posla i primanje. Kaže kako su joj roditelji govorili nek se posti tih sanjarija o govorništvu, nek nađe siguran posao u školi. Treba hraniti dijete. Kaže ona, sve je to odslušala. Riječ nije rekla, jer se tad privremeno vratila pod njihov krov.

Tad je sama sebi rekla da će skupiti sva znanja i vještine koje ima, da radi ono što voli i da od toga može živjeti. Danas ima ogroman broj ljudi koji je prate, održava radionice, uspješna je u onom što rad. Pronašla je ljubav. Rodila je drugo dijete. Sretna je žena.

Mi obično vidimo krajnji ishod. Ne vidimo put do uspjeha i ne vidimo odluku da se ustraje. Ne ide uvijek sve lijepo i glatko. Koliko knjiga koje danas čitamo su bile odbijane od strane izdavača. To je još jedan od primjera. Ne dolazi uspjeh preko noći, niti uvijek ide lako. No ja duboko vjerujem da kad čovjek radi nešto iz ljubavi, da mu se otvara put.

Kad sam počela s pisanjem, prijateljica (prof književnosti) mi je rekla. Nemoj se ljutiti, ali za koga ćeš pisati? Znaš li koliko ima dipl. novinara koji nemaju posla. Nemaju gdje pisati. Ja sam rekla, pisat ću blog (tako je počelo). Nek imam jednog jedinog čitaoca, neka... No, znat ću da radim ono što želim i volim., Neću sjediti na kauču i razmišljati kako sam mogla ovo ili ono. Vjerujte mi, da ne zaradim kunu... isplatilo se. Srela sam divne ljude online - druge blogere. Toliko sam sjajnih stvari pročitala. Ispunila srce i dušu. Dobila sam puno, već sad u početku. Nisam nikog slušala. Slijedila sam svoj poriv i želju "iznutra.".

Pišem sve ovo, jer mi je žao kako vidim da se ljudi bore s uvjerenjima s kojima su odrasli, ne preispituju ih. Znaju samo da nisu zadovoljni. Emocije su govor naše duše. One nam govore jesmo li na pravom putu. Nisu nam neprijatelji. Ne osjećate li se dobro u svojoj koži, vrijeme je za promjenu. Sretno!

Rahela Vukušić Druško

Blog: Inspirational Woman