Ljudi su bezgranično složena bića koja karakteriše bezbroj različitih osobina i sposobnosti koje se čitav život mogu mijenjati. Svako pojedinac je jedan složen skup dinamičnih karakteristika, manira i ponašanja. Pored toga, svaka osobina i sposobnost može se procjeniti kao dobra ili loša, važna ili nevažna, vrijedna ili nevrijedna.

Ovo znači da se identitet ili sveukupne vrijednosti jedne osobe vjerovatno ne mogu svesti na jedno definitivno obilježje ili stepen koji bi imao smisla. Prosječna osoba igra preveliki broj uloga sa različitim stepenom kompetencije ili inkompetencije, da bi se sa pravom mogla okarakterisati ili ocijeniti na samo jedan način, ma koji to način bio. Drugim riječima, neko može imati dobru ili lošu osobinu, ali ne dobro ili loše Ja, dakle on, ne može biti kompletno loš ili dobar.

Nisko samovrednovanje je jedan od elemenata koji mnoge teorije koje se nalaze u osnovi psihoterapijskih pravaca priznaju kao faktor rizika za psihpatološka ispoljavanja. Mnogi od simptoma koje viđamo kod naših klijenata su rezultat njihovog obezvređujućeg načina razmišljanja o sebi samima.

U psihoterapijskoj praksi se susrećemo sa tzv. “teškim klijentima”. Ovim terminom se opisuju klijenti koji često sa teškoćom razumijevaju i prihvataju psihoterapijske savjete. Teški klijenti u praksi predstavljaju izazov za terapeuta. Tu spadaju pojedinci iz nižih socionalno ekonomskih slojeva, adolescenti nespremni za saradnju, kao i ljudi ograničenih intelektualnih kapaciteta.

U ovom članku ću pokušati da se upustim u analizu osoba koje u osnovi disfunkcionalnih osjećanja imaju razmišljanje “ja sam proklet”. To su ljudi koji okrivljuju sebe i vjeruju da zaslužuju najoštriju kaznu za svoje pogrešne postupke. Takve osobe smatraju da greške i nedostaci ukazuju da je osoba bezvrijedna, “pokvarena”, da ne pripada ovom svijetu, i da se može izložiti najoštrijoj patnji. Takvo razmišljanje ih ponekad primorava na sve vrste samokažnjavanja uključujući i samopovređivanje. Ovi ljudi o sebi razmišljaju na najodvratnije načine koji se mogu zamisliti, provodeći puno vremena osuđujući i vrijeđajući sebe i osjećajući skoro pa konstantnu krivicu.

Ovdje se pitam da li ima puno smisla u kažnjavanju samog sebe, bez obzira na ozbiljnost greške ili zločina?

Takav jedan pristup je pretjerivanje, kao kada bismo zahtjevali da nam se zbog ogrebotine na koljenu odsječe cijela noga.

Većina naših grešaka i neuspjeha u sebi već ima ugrađene kazne: ako sin izgubi strpljenje i kaže ocu grube riječi, on automatski trpi dvije kazne. Prvo, on ne uspijeva da živi po svom sopstvenom standardu i tako gubi osećaj uspješnosti. Drugo, on će biti svijedok i neprijatnih posljedica svojih postupaka, izazvaće agresivnu reakciju drugoga, možda tugu ili prekid odnosa. Zato bih se usudila na ovom mjestu i da kažem da je dodatno kažnjavanje u obliku samoocrnjivanja i nepotrebno i pretjerano.

Većina grešaka nosi ugrađenu kaznu i da ne zahtijevaju dodatno samokažnjavanje. Analogija besmislenosti kažnjavanja zbog učinjene greške je sa situacijom kada zbog previše obaveza i poslovnog opterećenja zaboravite dokument koji je važan za poslovni sastanak. To je vaša greška zbog koje je neophodno da se vratite kući prije početka sastanka. Da li biste razmišljali o tome kako da udarite glavom o šoferšajbnu, kako bi ste se kaznili, ili biste ocjenili da je sve to kroz šta prolazite da biste prisustvovali poslovnom sastanku već dovoljna kazna?  Pitam se da li ste shvatili moju ideju. Sada vam predlažem da sagledate svoje greške i njihove posljedice na isti način. Ovdje vas podsjećam da je vaša kazna vać određena i da nema potrebe dodavati na već postojeću posljedicu učinjenog pogrešnog djela.

Sada ću vas zamoliti da se sjetite i detaljno opišete neki svoj pogrešan postupak. Pošto to uradite začepite svoj nos, držite ga začepljenim dok ne osjetite da ste se dovoljno napatili zbog svoje greške.

Ovo je smiješno, zar ne? Na ovaj način se neće ništa dokazati.

Dakle, ističem da je to upravo ono što neki ljudi sebi rade. Sebi uskraćuju kiseonik, ne neophodno začepljavanjem nosa, već negativnim stavovima o sebi samima.